Dok je dan još mlad
Ne govori ništa dok je dan još mlad.
Zvukom riječi ne remeti mir jutra,
pjev ptica u krošnjama,
vjetar na krovovima.
Sveta tišina ne zna za muku koja će uslijediti,
za prodorne krikove dana,
glasni urlik noći.
Gledaj kroz prozor i poštuj beskraj veći od sebe.
Navuci čarape na bose noge, pokrij se dekom,
ogrtačem sakrij grudi.
Magle se dižu,
studen ulazi.
Razmišljaj o vremenu.
Osjeti dodir prošlosti na koži.
Poljubi stopala ne govoreći ništa,
zaogrni se i kreni u dan.
U prikrajku čuče oči nemani.
Niz ulicu
Žena vodi psa, crnog.
Uz njih muškarac nosi brnjicu,
nijemo reže jedno na drugo.
Šeću.
U parku između Zvonimirove i Šubićeve
leži pijan čovjek.
Troje se okupilo oko njega,
zabrinuto nude pomoć i traže rješenje.
Tko je lud?
On koji se oblokao ili oni koji pokušavaju pomoći?
Običan je dan u tjednu.
Lišće opada, jesen je.
Prolazim.
Put u sebe
Ulazim kao u pećinu,
vlažno je i mokro,
teren sklizak.
Dubina skriva ljepotu siga.
Trebam se ohrabriti i zakoračiti.
Kapljice bude nesigurnost namjere.
Da se vratim?
Neki glas tjera naprijed.
Nevoljko pristajem.
Rukom dodirujem stijene, posrćem,
ali gazim.
Šišmiši prelijeću svojom putanjom.
Najednom ugledam oltar, spiljski, kameni,
rasvjetljava tamu.
Prilazim.
Izvor je vode hladne.
Iskra obasjava prostor.
Ljepota zaokružena.
Zašto sam se uopće bojala?
Bacam se u izvor.
Tvoje ruke
Težinom svoje ruke
dodirnuo si list moje noge.
Zatim si je pomaknuo na bedro
pa oko rebara.
Vrat okrznuo, glavu pomilovao.
Dodir čvrst prema svim mjerilima.
Nisam se opirala, ugoda se gnijezdila.
Ljeto je mirisalo na smilje i na ružmarin.
Činilo se da će sve to ostati,
a ne samo težina.
Najbliže rođenju
Jutrom se rodio dječak.
Na obrazima mu vidljivi ostaci posteljice,
iz tijela isijava toplina majčine utrobe.
Palac je stavio u usta.
Poluotvorenih očiju gleda uokolo.
Leži zamotan u povoje.
Ne plače.
Čini se zadovoljan.
Promatram ga opčinjeno, kao da je oduvijek bio tu.
Pitam se je li moguće da nije?
Mirišem zrak iznad njega,
palucam jezikom od ugode.
Najveće čudo koje vidjeh u životu je
rođenje čovjeka.
Milkica Ursa
Voli poeziju kao i sve vrste pisanih tekstova.
Piskara oduvijek, u zadnje vrijeme piše.
Formalno obrazovana u području hrvatskoga jezika i knjižničarstva.
Uglavnom i dalje voli sve što vole „mladi“, premda je već srednja generacija.