Jecaji koji su dopirali iz prtljažnika Gorkome su izmamili smiješak na lice. Zadnjih nekoliko tjedana u selu nije bilo nasmijanih lica, ali Gorki, on se ionako nikada ne smije. Kada ga Vili primijeti, oduševljeno ga podbode laktom.
„Znaš di smo?“, zaurla okrenuvši se prtljažniku. „A, govnjaru, znaš di smo?!“
„Zna on, zna.“ Zadovoljno će Gorki. „Zato i cmizdri ovako. Ka zadnja pizdurina.“
Grohot se prolomio autom i zaglušio čak i Severinino kreštanje s radija, no više nije ni bilo bitno. Odavno su sišli s glavne ceste.
Za razliku od njih, Žarko je smrtno ozbiljan. Koncentriran je na cestu pa manevrira kroz lokve, izbjegava grane, usporava pred svako zadebljanje na tom šumskom puteljku. Kako se približavaju mjestu i Gorki se polako uozbilji. Steže uže u ruci, nestrpljiv je. Izlazi iz auta i prije nego se ono uopće zaustavi.
Vili ga prati u stopu, a Žarko, on ostaje unutra. Ruke su mu i dalje na volanu, oči na cesti. Ni ne pogleda kada ga izvuku iz prtljažnika i premlaćuju da bi ga onda jedan za noge odvukao do stabla dok drugi iz prtljažnika donosi kanistar benzina. Žarko čuje da ih on moli za milost dok ga vežu za stablo. Moli ih i dok mu s teškom mukom skidaju hlače, no on ne pogleda. Makar cijela scena bila uokvirena u lijevom retrovizoru, on ne pogleda.
Ovaj „oko za oko, zub za zub“ pristup mu je odavno prestao odgovarati, ali ne zna kako da to kaže Gorkome. Mislio je da će mu osveta ublažiti bol, ali donijela mu je samo još patnje. Natjerala ga je da suosjeća s njim, da u njegovim beznadnim vapajima čuje svoju kćer. Zato ne smije pogledati, pa fiksira svoj pogled na kutiju šibica u ruci, pitajući se sprema li se on to kazniti ga ili mu skratiti muke.
Tom ubojici. Tom – tom silovatelju! Pedofilu! Monstrumu! Tim ga uvredama Gorki obasipa između svakog uzdaha dok se svom snagom zabija u njega odostraga.
Prošao je već bio i Vilijev red a da se Žarko i dalje nije ni pomaknuo. Tada osjeti miris benzina i začuje korake kako se približavaju autu. Nije se morao ni osvrnuti, sve je znao. To je bio njegov trenutak.
Instinktivno nagazi na gas-pedalu i istog trena postane prekasno za sve one dvojbe. Ostavlja ih Gorkome i Viliju dok on juri kroz lokve, zanjihuje krošnje drveća, poskače preko svakog izbočenja na cesti. Vili pokušava viknuti za njim, ali uzalud. Svjetla farova već je izjeo mrkli mrak.
„Šta ćemo sad?“ Upita Vili, na što Gorki staje pretraživati džepove.
„Osta mi u autu, u pizdu materinu. Imaš ti vatre?“
„Ma presta san, ima već dva miseca.“ Reče Vili, pa se najednom prene. „Ali zajebi to, za auto pitan! Kako ćemo se nazad vratit?!“
„A šta, pa ‘odat ćemo.“
„Do sela?“
„E.“ potvrdi Gorki pretražujući njegove odbačene hlače. On je tiho jecao, pomiren sa sudbinom. „Do jutra smo tamo.“
„Ma do kakvog jutra, matere ti, reka san ženi da iden baci’ partiju trišete ko’ tebe. Još će ponovo mislit da je varan!“
„A jebiga… Aha!“ uzvikne Gorki slavodobitno, izvukavši upaljač iz džepa hlača.
Trenutak su ga zadovoljno promatrali kako se previja u plamenima, prije negoli se požar počeo širiti a oni glavom bez obzira bježati svaki na svoju stranu.
Auto je dobrano prije skretanja za cestu zaribao i sletio s puteljka u jarak. Žarka probudi snažan vonj izgorene borovine. Okrene se, samo prekasno.