Lily Vidović, Bijeli jorgovan

Lily Vidović, Bijeli jorgovan

Samo nas vjenčanja i pogrebi mogu okupiti. I one raštrkane po svijetu, i nas domoljube.

Svećenik govori tiho i monotono. Zatvaram oči i otključavam trezor s bakinim pričama.

Njoj prepuštam izbor.

Kuća je bila drvena, s tri prostorije. Kuhinja u sredini. Nas sedmero stiskalo se oko nevelikog stola.

Dječaci su spavali u desnoj, a mi u lijevoj sobi. U bračnom krevetu. Teta Elvira, tetak, Anđela i ja.

Budila sam se mokra i brisala krpom predviđenom za takve prigode.Anđela je piškila u krevet.

Nakon doručka, najčešće mlijeka s kukuruznim kruhom, trčeći smo odlazile u udaljenu seosku školu.

Kašnjenje se kažnjavalo packama. Ili ostajanjem u reštu.

Teta Elvira je uvijek bila zaposlena. Kuhanje, kopanje, čišćenje, krpanje …

Mlada, a već od briga pogrbljena. Četvero djece, ja peta, a tetak nepredvidiv. Nešto neizlječivo.

 Najgori su problemi s glavom, govorilo se šapatom. Nikada ne znaš kada će novi napad.

 Zgusnuti strah razvlačio se kućom. Noge nam saplitao. Nismo se žalili. Nismo imali kome.

Zbog urlanja i tupih udaraca, zbog modrica i slomljenih rebara milicija nije dolazila.

Uzeli su me da pomognem u kući, i u vrtu. Da perem dječju robicu u betonskom koritu kraj bunara, 

da subotom i nedjeljom čuvam krave, da muzem Lisavu. Mlijeka i sira je uvijek bilo.   

Ostaloga puno manje. Moji su me poslali da se rasterete. I bez mene ih je bilo previše. Jedanaest.

U  stražnjem dvorištu bila je kovačnica. Tetak je pio i potkivao konje.

Bilo mi ih je žao. Sigurno ih je boljelo.

I sebe sam žalila to jutro, dok sam ležala u Anđelinoj mokraći i osjećala nešto ljepljivo pod prstima.

Sobom se prolomio vrisak. Nerado sam otvorila oči i pogledala udesno.

Bijela plahta bila je natopljena krvlju. Teta Elvira blijeda i beživotna. Prerezanog vrata. 

Molila sam Boga da me izbavi iz noćne more. Željela sam biti samo popišana.                                                                   

Sestra mi stišće ruku i čujem svećenikove posljednje riječi.

„Pokoj vječni daruj joj, gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj.

Počivala u miru. Amen!“

Laka ti crna zemlja, bako!  Život ti nije bio.

Bacam u rupu buket jorgovana. Bijeli su joj bili najdraži.