Temeljeno na istinitoj priči, čekanje radionice CeKaPe-a u riječkom hodniku, svibanj 2018.
Sirova verzija, bez uredničkog posredovanja.
Prvi puta čula sam ženu kako vodi ljubav. Uzdasi i glasovi bili su previše nedvosmisleni da bih ih zamijenila za povredu ili plač. Ne znam s kojeg su prozora dolazili. Kad sam mislila da su odavna prestali, počinjali bi opet.
Sve zgrade bile su stare. I ova u čijem sam se hodniku našla sama, čekajući da netko možda dođe i otključa vrata u koja sam trebala ući, i ta iz koje su dopirali glasovi.
Trošna fasada, prljava prozorska okna i elegancija pretprošlostoljentne arhitekture bile su ustrajne u svojoj istosti. S nekolika balkona, baš onako kako mi se sviđalo, po inerciji predvidljivosti sušila se odjeća koja je izašla iz mode.
Dok je glasna žena bez milosti proturječila mirnom posljepodnevu, razmišljala sam o njenim susjedima. Imaš li ti susjede uopće, nepoznata ženo. Ili ponekad samo ne razmišljaš o njima. Tko zna, jesu li joj kao i meni, oni u ovome trenutku prolazili glavom.
Potom, iz nekog razloga, zaključila sam da je žena zasigurno debela i u kasnim tridesetima. Zvučala mi je kao netko tko bi mogao imati smeđu kosu do ramena. Bila je zbilja vokativna i neizbježna ako niste izabrali otići iz prostorije.
Lijene i bolne atmosfere toga poslijepodneva, mislila sam, pogledaj što jedan kurac može napraviti. Sanjivost ranoga ljeta bojati nekom drugom stvarnošću. Prodirati kroz zidove, prozore, i duše. Nisam bila sigurna uništava li mi ova žena život, ili ga spašava. Tada to nisam znala, ali nitko od onih koje sam čekala neće doći. Za manje od petnaest minuta, bit ću vani i hodati.
Zrake sunca prolazile su kroz stare prozore, otvorene na kap ili potpuno zatvorene. Žena koja vodi ljubav, ja, ustrajalost zgrada, ljetnih osam navečer, punih svjetlosti.
Smijala sam se, što drugo. Nekom tankom nevidljivom mentalnom niti, u samo jednom trenutku, u tako malom odsječku svijeta, bile smo povezane.
Autorica: Klara Capan