José Luís Peixoto: Vjerujem u vrijednost mira i međusobnog ljudskog razumijevanja
José Luís Peixoto, jedan je od najuspješnijih portugalskih autora mlađe generacije. Sa samo 26 godina za roman Nijedan pogled dobio je prestižnu Nagradu Jose Saramago.
Španjolci su njegov roman Cemitério de Pianos proglasili najboljom stranom knjigom objavljenom u Španjolskoj (Nagrada Cálamo Otra Mirada). U Hrvatskoj su u izdanju Edicija Božičević objavljene dvije Peixotove knjige – Knjiga, u prijevodu Tatjane Tarbuk, koja je u Portugalu doživjela devet izdanja te mu brojnim prijevodima donijela glas i jednog od najčitanijih mlađih svjetskih autora, te roman Galveias u prijevodu Josipa Ivanovića, za koji je prošle godine dobio Oceanos, tzv. portugalskog Bookera, za najbolju knjigu objavljenu na portugalskom jeziku.
Na Festivalu europske kratke priče 2017. José Luís Peixoto oduševio je publiku i Josipu Marenić koja je s njim napravila sjajan intervju.
J.M: Pišete u različitim književnim rodovima (pjesme, kratke priče i romani) i u različitim intervjuima ste izjavili kako vam je roman najdraža forma pisanja. Dobar roman pruža priliku transformacije i uvida, ne samo čitatelju, već i piscu tijekom procesa stvaranja. Koje uvide ste dobili pišući Galveias, Knjigu i Nijedan pogled?Josè
Luís Peixoto: Nisam baš rekao da su mi romani najdraži. Mislim kako su mi u ovom trenutku života romani veliki izazov, jer pišući roman uvijek mogu naći put da se unutar njega koristim i drugim formama. Unutar romana moguće je imati ulomke s malo poezije, s malo kratkih priča, ili napisati čitavu malu viziju stranica što će imati karakteristiku eseja, sve je to moguće ostvariti unutar romana i iz tog razloga ga smatram osobitim izazovom. Naravno, poezija postavlja izazove koje su svojstvene samo prilikom pisanja poezije, to je također vrlo interesantno u odnosu na problematiku tema kojima se ona bavi. Poezija je zahvalna forma za produbljivanje tih tema i zbog toga što ima mogućnost ići još dalje u njihovom istraživanju. Što se tiče romana Galveias, smatram ga romanom, iako sam u njemu također igrao s idejom književnih rodova i različitih formi pisanja. Galveias se lako može smatrati i zbirkom kratkih priča, zato što svako poglavlje može postojati samostalno, ali ipak unutar romana postoji povezanost što isprepliće poglavlja odnosno priče, nešto poput ogrlice od bisera. Svi biseri su nanizani zajedno, ali ih se može promatrati jednog po jednog. Kada pišem u bilo kojem književnom rodu, volim propitivati tu formu književnog teksta, želim reći kako uvijek nastojim učiniti nešto drugačije, tako da granice između formi pisanja nisu baš jasne i čvrste, zato što osjećam kako to nisu čak niti u stvarnosti. Na određen način, čak i rad na zbirci poezije, uzima u obzir cjelovitost i jedinstvo, baš kao što to čini i proza. Stoga, mislim kako je mnogo stvari zajedničko u pisanju prilikom stvaranja romana, pjesama, eseja i kratkih priča. Na neki način pisanje je o proučavanju svijeta, o izražavanju pogleda na svijet i neprestani trud da se zna više o svijetu, i upravo je to jednako prisutno u svakom književnom rodu.
J.M: Portugal je i zemlja poezije. Što Vam Fernando Pessoa osobno znači i predstavlja?
Josè Luís Peixoto: Fernando Pessoa je izrazito važan pjesnik u Portugalu, on je među najvažnijim pjesnicima uopće, sigurno je najvažniji pjesnik dvadesetog stoljeća. Njegove pjesme su toliko prisutne u našem društvu da ljudi koriste njegove izraze ili stihove iz poezije u svakodnevnom govoru, bez da znaju kako oni pripadaju Fernandu Pessoi. Fernando Pessoa je važan svakome tko piše u Portugalu, jer je ostavio dubokog traga u kulturi, u književnosti, u samom jeziku. Nekako mislim da ukoliko se netko želi baviti pisanjem u Portugalu, jednostavno ne može ignorirati rad i iskustvo Fernanda Pessoa, zato što je imao ogroman utjecaj na književnost, stoga smatram kako bi svaki portugalski autor trebao biti otvoren za dijalog prema monumentalnoj književnoj ostavštini Fernanda Pessoa. S njegovim djelima susreo sam se u srednjoj školi i bila su mi jako važna kao tinjeđeru. Impresionirao me i naveo da pomislim kako bih se i ja sam mogao izraziti na sličan način i bolje razumijeti samog sebe kroz pisanje. Mislim kako je utjecaj Fernanda Pessoe i dalje prisutan u mome pisanju.
J.M: Smatrate li poeziju pomalo ugroženom vrstom u književnom svijetu?
Josè Luís Peixoto: Knjige imaju svoj vlastiti život, ali teško je ignorirati činjenicu kada ljudi čitaju, uglavnom čitaju prozu, a s druge strane izdavačke kuće će prije objaviti romane ili zbirku kratkiuh priča, nego zbirku poezije, što je pomalo čudno obzirom da su poetska događanja uvijek posjećena.
Smatram kako će poezija uvijek biti živa, zato što pruža perspektivu na svijet kakvu nijedna druga forma pisanja ili oblik znanja ne mogu pružiti. Naravno, kada se osvrnemo na književnost koja prevladava danas, uglavom nije namjenjena tome da bude za promišljanje na način koji to poezija čini. Poezija zahtjeva trud, zahtjeva angažman od čitatelja da se trudi shvatiti smisao riječi koje koriste drugačiju formu jezika i kombinacija koje ne koristimo u svakodnevnom govoru. Vjeujem kako je to izazov poezije. Također kada ulažemo taj trud, on mu daje važnost i značenje koje se isplati kod tih stvari, kada ih dostignemo.
J.M: Poezija je nešto osobno i jako intimno, ali svejedno postoji potreba da se ona podijeli i objavi. Koliko je to ludo?
Josè Luís Peixoto: Pisanje i objavljivanje nužno uključuju izlaganje. Često ljudi pročitaju nešto što si napisao i žele te povezati s tim, zato što su te prepoznali u tom tekstu. To je veza koja oduvijek postoji između umjetnosti i umjetnika, zato što osjećamo kako je umjetnost dio umjetnika i njegove vizije. Otvoreno, mislim kako ima puno istine u tome. Svatko piše iz svoje perspektive, čak i kada se trudi pisati iz perspektive drugog, čak i tada nikad posve ne možemo vidjeti potpuno očima drugog, zato jer zamišljamo tu perspektivu i vidimo je opet našim očima. Mi ne možemo biti ti drugi ljudi i svaki autor se mora pomiriti s tim, kao što mora shvatiti da će ga ljudi osuđivati, osporavati, čak i govoriti loše stvari o njemu ili njoj. Ukoliko objavljuješ knjige, ne možeš izbjeći izlaganje. Na portugalskom jeziku glagol objaviti, znači učiniti nešto javnim, a kada je nešto javno, tada više nemaš kontrolu.
J.M: Postojalo je vrijeme kada ste pisali za sebe i ono vrijeme kada ste izašli iz ormara. Tko su bili prvi ljudi kojima ste pokazali svoj rad i tko Vam je dao prvu kritiku?
Josè Luís Peixoto: Još od mojih tinjeđerskih dana, moja prva čitateljica je moja sestra što je vrlo zgodno, zato što mi je ona uvijek u blizini. Mogu se pouzdati u nju, jako je kritična i doista mi se trudi dati svoje mišljenje, a to je korisno, jer kod pisanja uvijek treba uzeti u obzir druga mišljenja. Ne možemo kontrolirati kako će nešto biti pročitano i shvaćeno od drugih ljudi, to trebamo prihvatiti. Osim moje sestre, tekstove čitaju moji prijatelji i naravno, među prvima ih čita moj portugalski urednik u kojeg imam mnogo povjerenja, jer je i on sam pisac. S njim surađujem od dvijetisućeidevete godine. U Portugalu nikad nisam promijenio izdavačku kuću, što je interesantno zato što odkada surađujemo, izdavačka kuća je mijenjala nazive i urednike, a ja sam ostao u njoj.
J.M: Kako izabirete protagoniste za svoje romane ili oni odabiru Vas? Pogotovo u slučaju Galveiasa.
Josè Luís Peixoto: U slučaju ovog romana, zapravo kod svakog romana, ali ovog osobito zato što je Galveias roman utemeljen na likovima, likovi moraju zaslužiti svoje mjesto u romanu, moraju biti dovoljno važni kako bi postali dio romana. Protagonisti donose priču, oni su ti koji će biti tu za nas, za čitatelje, stoga je jako bitno izabrati ih dobro. Smatram kako je važno izabrati likove s kojima se možeš poistovjetiti i izgraditi povezanost, te pronaći lik u samome sebi što je moguće učiniti, zato što smo unutar sebe mnoštvo, a ne jedno. Kadkad imamo krivu predodžbu da smo samo jedna osoba, ali ako razmislimo, tada možemo uočiti kako imamo različite uloge u različitim situacijama u kojima se nalazimo, da, činjenica je da smo mnogi i kroz cijele naše živote smo mnogi.
J.M: Kako bi komentirali rečenicu da je vrijeme nevidljivi lik u Galveiasu?
Josè Luís Peixoto: Ne, nije nevidljiv. Mislim kako je vrijeme najvažnija tema svake knjige, zato što je knjiga uvijek odraz vremena, ukoliko vodimo računa o ritmu, o tome kako se on nosi s vremenom, jer vrijeme je prisutno u svakom književnom tekstu. Svaki književni tekst zahtjeva upravljanje vremenom i logiku vremena specifičnu za tekst o kojem se radi. Često osjećam kako su knjige u većini slučajeva satkane od vremena, zato što postoji vrijeme koje sadrže u sebi, a postoji i vrijeme koje čeka da bude proživljeno od čitatelja, koji će opet uzeti vrijeme da pročita knjigu i tako će joj pokloniti svoje vrijeme. Pomalo je ambiciozno objaviti knjigu i očekivati kako će je ljudi čitati, čitajući knjige ljudi oduzimaju vrijeme od svakodnevnog života, ambiciozno je očekivati da će netko čitati tvoju knjigu, jer je vrijeme najveća vrijednost koju posjedujemo kao ljudi.
J.M: U razgovoru s jednom novinarkom, spomenuli ste kako likovi ostaju s vama kao rođaci. Neki rođaci su nam ipak draži i interesantniji od drugih, pa koji rođaci su Vam posebno dragi iz Galveiasa?
Josè Luís Peixoto: Kako sam ranije spomenuo, Galveias je roman likova i izbor likova u Galveiasu je jako važan, zato što svaki lik predstavlja simbol i nastoji izgraditi ideju stvarnosti jedne zajednice. Neki portreti likova su pozitivni, a neki negativni, kao piscu naravno, imao sam mnogo više teškoća s onim negativnim. Ali čak i tada sam imao empatiju za njih, neki od likova rade kriminalne radnje, neki jednostavno rade loše stvari, ali uvijek se nastojim povezati s njima. U Portugalu često posjećujem zatvore i u njima pričam o knjigama, kada god napustim zatvore, ne mogu ne misliti i ne suosjećati s tim ljudima, da sam vodio njihove živote, imao njihovo djetinjstvo, njihove priče, možda bih se i ja našao u njihovoj poziciji. Iako su neke stvari moralno osuđujuće, kao autor imam i moram imati razumijevanja, to je kao neki način, put kako bi neki lik imao humanost i kako bih ga učinio humanim. Osobno smatram kako se svaka akcija, kako se svaki izbor događa s razlogom, nama je teško, jer ne možemo sve uočiti, ali ništa se ne događa slučajno, sve se događa s razlogom.
J.M: Kada ste pričali priče o ženama u Galveiasu, otvorili ste neka feministička pitanja, da li je to Vaš način da se kaže ne nekim stvarima?
Josè Luís Peixoto: Ovaj roman portretira jednu zajednicu i svaka zajednica ima pozitivne i negativne aspekte, trudio sam se napisati roman u kojem ću zadržati oba aspekta, da sam spominjao samo pozitivan, dehumanizirao bih likove i to bi narušilo moju ideju da pokušam izgraditi stvarnu zajednicu, da sam oduzeo sve negativno, likovi bi također bili nerealni. Sve zajednice imaju pozitivne i negativne strane. U odnosu na pitanje kako se postupa prema ženama, tu se može još mnogo toga učiniti u ruralnim područjima Portugala. Nisam izbjegavao tu temu, zato što je ona prisutna i ljudi trebaju biti svjesni situacije, ali također osjećam kako u romanu ima jakih ženskih likova koji su pronašli načina kako da se nose sa tom stvarnošću.
J.M: Zašto su Vam toliko važne teme prihvaćanja i pomirenje?
Josè Luís Peixoto: Smatram da su te teme osnovne ljudske potrebe u društvu, mi živimo s drugim ljudima i to je nešto što ne možemo izbjeći, čak i ako odlučimo živjeti na vrlo usamljen način života, ako naprimjer odemo živjeti u šumu, uvijek ćemo u svijesti imati postojanje drugih, ljudi poput nas u svijetu i mi živimo prema tom saznanju, ali naravno, mi živimo unutar društva i susrećemo druge ljude. Osjećam kako smo svi povezani kao u mrežu neke vrste i stvari koje se događaju drugima oko nas, također utječu i pogađaju nas same, mislim kako je to očito. Jedna od krivih predodžbi je ideja da ljudi mogu biti sretni sami, da mogu biti izolirani od drugih ili da mogu ignorirati druge bez posljedica, zato smatram kako je prihvaćanje važno, jer je jedan od načina na koji izgrađujemo naš identitet. Pomirenje također znači mnogo. Mislim, svaki dan svjedočimo tome kako se previše ljudi fokusira na vođenje ratova i sukoba. Jako je važno zastupati pomirenje. Osobno vjerujem u vrijednost mira i međusobnog ljudskog razumijevanja.
J.M: Koliko vam je kao piscu važno dati čitatelju prostor da on/ona može doći do zaključaka?
Josè Luís Peixoto: To je nešto što pisac nikada ne može kontrolirati, interpretacija čitatelja će uvijek biti veća, čitatelj će uvijek imati zadnju riječ preko namjere autora. U Portugalu imamo izreku, ne zna da li se koristi i u Hrvatskoj, ali izreka kaže da je pakao pun dobrih namjera. Naravno, svi kada pišu knjigu imaju jako dobre namjere i jako su ambiciozni, žele napisati najbolju knjigu ikad napisanu, ali nije u potpunosti do pisca da o tome odluči. Naravno, kada pišeš željet ćeš napisati knjigu što je bolje moguće, ali ponekad tiu toliko mnogo stvari ne dopušta da to učiniš, zato ponekad ima stvari koje možeš i koje ne možeš napisati, nitko ne može napisati sve, sve ima svoju granicu neizrecivog. Ima stvari koje se ne mogu reći i osjećam kako kao pisac, čitatelj uvijek ima zadnje riječi i pisci to moraju priznati i poštovati, zato što je to jednostavno zakonitost u životu književnosti.
J.M: Ako je jezik luka, gdje vidite njezinu moć i koja vrata otvara?
Josè Luís Peixoto: Smatram da ukoliko radiš na knjizi, radiš na tekstu i uvijek radiš s jezikom. Naravno, trudiš se rastegnuti granice vlastitog jezika i to je jezik s kojim radiš. Smatram da si vrlo sretna osoba ukoliko radiš s više jezika. Osobno moj jezik je portugalski i to je jezik s kojim se direktno bavim i na kojemu se trudim testirati, pronaći načine da se izrazim. Jako vjerujem u rad prevoditelja, mislim kako je on jako važan i zanimljiv je taj procesgdjeideje putuju kroz tekst od jedne do druge kulture, od jednog do drugog jezika, zato što te ideje, mogu biti ideje semantike, o tome kako su stvari izrečene, mogu biti ideje forme izrečenog i sve je to vrlo izazovno, zato što svaki jezik ima potpuno drugačiju logiku i strukturu. Smatram kako svaki autor mora biti iskren prema jeziku na kojem piše, ali i da, postoji neka vrsta čarobnjaka koje zovemo prevoditeljima koji su sposobni pretvoriti nešto u nešto drugo i stvoriti čudo.
J.M: Zašto toliko volite otvorene krajeve u prozi?
Josè Luís Peixoto: Volim ih zato što u većini slučajeva život ima otvorene krajeve, čak i jedna životna priča ima otvoreni kraj. Mislim kako je uvijek otvoren kraj zato što imamo krivu ideju kako umrijeti znači otići od svega u ništa, ali mislim da to nije tako. Mislim kako se stvari mijenjaju i evoluiraju u nešto što ne možemo u potpunosti razumijeti ili vidjeti, ali stvari se nastavljaju, one se nikako ne zaustavljaju.
J.M: Koji je najveći izazov kada pišete u formi dnevnika?
Josè Luís Peixoto: Mislim kako je najveći izazov vidjeti samog sebe. Naime, osjećam kako svi mi imamo poteškoća kada zbilja trebamo vidjeti sami sebe i procijeniti same sebe, zato što nam nedostaje perspektiva. Kadkad nam je potrebno vidjeti stvari sa distance kako bi zbilja mogli uočiti prave proporcije. Lako je upirati prstom u druge i donositi zaključke o drugima, ali je jako teško donositi zaključke o nama samima. Mislim kako su otkrića sastavni dio forme svakog pisanja. Uvijek postoji jedno pitanje ispod svih tih pitanja, a to je pitanje tko sam ja, čak i kada pišeš o malom selu na jugu Portugala ili ako pišeš nešto jako osobno ili ako pišeš znanstvenu fantastiku, uvijek zapravo pišeš o tome tko smo mi kao ljudska bića i tko si ti sam.
J.M: Što vam prvo pada na um kada netko spomene Sjevernu Koreju?
Josè Luís Peixot: Nekad sam pomalo tužan, zato što će tu zemlju ljudi poistovjetiti samo s režimom i vidjeti je kroz perspektivu političkog i drštvenog uređenja režima, što je jedinstveno i nevjerojatno, ali i zbilja žalosno na mnogo načina. Odkad sam bio u Sjevernoj Koreji, odkad sam čitao o njoj i imao odnose s tom zemljom, smatram kako tamo ima mnogo ljudi koji se uopće ne doživljavaju djelom svijeta u kojem živimo, ignorira ih se u potpunosti, ne smatramo ih bitnim, što je izrazito tužno, jer smo svi djelovi istog svijeta, i ako ću biti iskren, baš kao što sam govorio prije, naša sreća ovisi o njihovoj sreći, način na koji vidimo druge je važan, jer je povezan s time kako mi vidimo sami sebe.