Kao duboki ožiljak cesta se urezivala u šumsko tkivo. Iscrtavala sam tu krivulju čvrsto držeći volan u rukama i snažno pritišćući papučicu gasa. Misli su došle mnogo kasnije. Prvo je srna udarila u auto, onda sam ja zanijemila, pa kriknula. I otvorila oči.
Svjetlo stolne lampice bliješti ravno u mene. Ne osjećam desnu ruku, tupost se širi u prsa. Mašem rukom gore-dolje kao da se borim na život i smrt. Možda je srčani. Ne, sigurna sam, srčani je. Ali, ne govorim to. Ne želim dodatno komplicirati situaciju. Kažem mu da zove hitnu. On ne zna njemački. Nije ti ništa, čitam mu iz držanja i mrzim ga. Hladan kao fizika fluida koju štreba do rano ujutro.
Napadaj panike najvažnije je prepoznati na vrijeme. Kao starog znanca na ulici. Onda nema šanse. Ovaj put znanac ima zloslutno lice. Gatam si iz šalice, na dnu je debeli crnosmeđi talog, stavljam na njega prstenjak i zamišljam želju. YouTube tumači o prihvaćanju, praštanju, snazi volje, izlječenju. Strah me dignuti prst i pogledati što mi kava predviđa.
Vibracija mobitela prekida ritual. Trzam se, uzimam mobitel u ruke s palcem i kažiprstom kao da hvatam neku vrlo delikatnu stvar.
Nalaz je potvrđen. Ugodan glas govori da ne treba čekati. Alternative nema. Mogu riskirati, ali ne savjetuje. Rezat će me klasično, nožem, ništa suptilnije ne dolazi u obzir. Na papirić škrabam po diktatu glasa iz mobitela: devetnaesti u četrnaest, operacija.
U sredini taloga na dnu šalice lijep je krug. Želja će mi se ispuniti.
Žena na YouTubeu govori o visokim i niskim vibracijama, kao da ne vidi da je više ne slušam.
Zvonilo je dvaput prije nego se javio ženski glas.
– Petrova bolnica, izvolite.
– Žao mi je, ne dajemo informacije nikome osim članovima obitelji.
– Gospodine, molim vas, javite se članu obitelji pacijentice.
Umjesto doviđenja spušta slušalicu.
Okrećem se na drugu stranu. Boli me trbuh, ne mogu se namjestiti.
– Sestro, boli me, molim tabletu.
Kaže da mi je već dala i neka se strpim, djelovat će uskoro.
U sobi polumrak, kao pješčani sat kaplje infuzija. Kanila mi smeta, ne gledam je, odlučila sam da je nema. Netko je u sobi, miris je drugačiji. Za nogu od stolice vezan je balon. Piše ‘ozdravi’, kao da je to moguće.
Autorica: Jelena Horvat Horvatek