O radionici književne kritike, pisanju, čitanju i individualnim radionicama razgovarali smo s CeKaPeovom voditeljicom Jagnom Pogačnik.
***
Kome je namijenjena radionica književne kritike? Kakav je profil književnih entuzijasta po dosadašnjem iskustvu rada upisivao radionicu?
Radionica je namijenjena svima koji vole čitanje i razgovor o knjigama. Svima koji svojim načinom života, u kojem uvijek ima mjesta za knjigu, negiraju tezu koju nam uporno nastoje nametnuti – kako knjige više nisu u modi. Razgovor o knjigama, i među nama profesionalcima, obično počinje od dojma, no ne mora se na njemu stati. Postoje alati kojima se taj dojam može proširiti, kojima se može ući knjizi ispod kože i argumentirati vlastiti dojam pričom o fabuli, likovima, pripovjedaču, postupcima pripovijedanja… Okvir za to polaznici dobivaju na radionici. Na kraju nije loše sve to i zapisati u tekstu koji nije nužno književna kritika, ali je svakako osvrt na pročitanu knjigu. Za moju radionicu nije nužno prethodno predznanje teorije i povijesti književnosti, niti su ciljani polaznici ljudi koji su se tim sadržajima ozbiljnije bavili tijekom svoga formalnog obrazovanja (premda su i oni više nego dobrodošli), puno je važniji senzibilitet prema tekstu i afinitet da se otprilike jednom u dva tjedna napiše kartica, dvije vlastitog teksta. Dosadašnja iskustva pokazuju da su se u toj kombinaciji čitateljskog kluba (dakle razgovora) i pisanja teksta na kojem se poslije zajednički radi, odlično snašli raznorazni profili polaznika – liječnici i profesori geografije, umirovljenici i studenti filologije, srednjoškolci i knjigovođe, stručnjaci za EU fondove i učitelji…. No limit, samo ljubav prema čitanju i pisanju.
U opisu radionice dali ste prijedlog od 5 knjiga koje će polaznici/e obrađivati na radionici. Po kojem ste ključu birali naslove?
Po kritičarsko-marketinškom ključu, haha. Dakle, radi se o recentnim naslovima i autorima koji su na neki način već zaintrigirali čitateljsku, kritičarsku i medijsku javnost, bili u konkurenciji ili čak finalima za neke književne nagrade. Karakašev je roman, ne samo po mome mišljenju, jedan od najboljih romana prošle godine, a Olja Savičević Ivančević, osim što je izvrsna spisateljica, svojim romanom nudi mnoštvo interpretativnih mogućnosti. Kehlman je nedavno bio u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti, književna je zvijezda, a za novi roman mnogi kažu da ih je poprilično iznenadio. Ferrante je globalna atrakcija i ne treba posebno objašnjenje, a Montero je meni, nadam se da će biti i polaznicima, zanimljiva zbog načina na koji u izabranoj knjizi postupa s autobiografičnošću. Kao i uvijek na radionici, zanima me kako književni tekstovi o kojima se govori u javnosti, funkcioniraju kad se zatvore vrata male grupe koja čuva svoje tajne. Do sada se pokazalo da su mišljenja polaznika često vrlo suprotna, pa i kritičnija, nego slika koju o toj knjizi dobivamo u javnosti.
U CeKaPeu vodite i individualnu radionicu romana za one koji ne vole dinamiku grupnog rada. Koje su po Vama prednosti, a koji nedostaci radionica Jedan na jedan?
Prednost je svakako u tome što je voditelj fokusiran samo na jednog polaznika i s njime može ostvariti puno dublji odnos. U predviđenom broju sati polaznik dobiva maksimum i mnoge stvari idu puno brže. No, naravno, to vam je otprilike kao s psihijatrom – ili ste kliknuli, pa sve ide glatko, ili niste, pa situacija baš nije idealna i plodna. U tome je rizik. Mislim da je preduvjet takve radionice da je polaznik relativno spreman za nju, odnosno da zna što od voditelja očekuje i da na radionici bude što aktivniji. Ako ima ulomak romana koji piše, situacija je mnogo jednostavnija. Nedostatak je, ako usporedimo s grupnim radionicama, u tome što polaznik dobiva samo voditeljev feedback, a ne i reakcije drugih polaznika, koje su često vrlo konstruktivne i korisne.
Hrvatska književna scena je relativno mala i većina radnika u kulturi se zapravo makar površno poznaje. Koliko vam to otežava pisanja književnih kritika, ima li u kritikama djela hrvatskih autora/ica autocenzure?
S time da sve poznajem odavno sam se pomirila, premda je potrebno neko vrijeme da se naviknete na to da vas netko s kim ste inače dobri, jednoga dana malo hladnije pozdravi, izbjegne ili okrene glavu. Danas sam dovoljno iskusna da znam kako su te reakcije u pravilu prolazne i kratkotrajne, pa se na njih ne obazirem. Ne bih rekla da ima autocenzure, prije bih to nazvala sindromom odličnog učenika. Kao i u školi kad vam kiksa odlikaš, uzet ćete u obzir njegov minuli rad i malo mu progledati kroz prste, ali ga upozoriti da danas baš nije briljirao. Poznanstvo ili čak prijateljstvo tu ne igra presudnu ulogu, odrasli smo ljudi i bavimo se ozbiljnim poslom, ali ponekad se suzdržim od navale bijesa kad su u pitanju moji odlikaši.