Neno se pitao zašto ga je Prpa zvao u vrijeme kad bi trebao voziti svoj kamion smeća na uobičajenoj ruti. Ako gradonačelnik prima lovu za dodjeljivanje raznoraznih koncesija, a gotovo uvijek prima, nije lako niti voziti kamion ako nisi u njegovoj stranci. Valjda se i Prpa učlanio da dobije posao.
Promatrao je krajolike kroz prozor vlaka. Ravnica, kukuruz. Zapazi neukusnu fasadu ružičaste boje okruženu gomilom kamenih figura, nekih i u prirodnoj veličini čovjeka. Posebno su ga živcirali lavovi sa sokolskim glavama. Skrene misao na činjenicu kako je putovao je bez svoje gitare. Nakon toliko godina, u žurbi se vraća iz Zagreba u svoj slavonski gradić. I nevjerojatno je zahvalan na činjenici da nikoga poznatoga nema u kupeu.
Neno i Prpa bili su tandem u studentskim danima. Prpa je studij ostavio, a Neno rastezao pokušavajući živjeti od glazbe. Uvijek im je stan bio jebeno pun trave, jebeno pun raznorazne ekipe. Kvartovskih faca koje misle da je biti zagrebački seljo stupanj više od selje iz Rodinog Potoka. Pokojeg pedera koji je tek otkrivao svoj identitet pa je imao potrebu naglašavati priču napadno feminiziranim pokretima, nekom spikom o tarotu ili duhovnosti; politički korektnim izrazom za ezoteriju. Ponekad i opisima korištenja raspela kao seksualne igračke. Da, u to doba je mlađa ekipa brijala na mračnjak. Iskompleksirane djevojke kojima je bilo lako metnuti jer su se tako dokazivale. I pokoji student, ponekad i ljubak, koji je mislio promijeniti svijeti i vodio je boj protiv sustava. Nije joj ga bilo lako metnuti. Ali ta se priča Neni više nije vrtila u glavi.
Hej, ovdje je poznata plantaža ljekovitog bilja. Kad je zagazio na peron Neno se otresao od ljepljivosti nazovi-baršunastih sjedala u vlaku i nazvao Prpu da mu kaže kako je stigao. Ovaj je još cvilio, iako nije htio reći zašto.
“Ajd, dođ’ do mene.”
Neno je stigao za petnaestak minuta, nije se otišao kući ni otuširati.
“Gdje je Alemka?”
Prpa je sjedio na dovratku novosagrađene betonske šupe s podrumom s bocom šljivovice u ruci.
“To sam ti baš išo reć’. Otišla je.”
Neno je sjeo kraj njega i potegao iz boce.
“I to baš kad sam se promjen’io. Evo pušim sam za vikend. Tu i tamo.”
Prpi je pucao glas, ali ne zbog Alemke, nego zbog toga što je odležao noć u zatvoru.
“Bila je b’zobrazna i ošamario sam je.”
“Come on in this house, stop all that yakety-yak …”, pomislio je Neno. Materijal za blues.
Nasmijao se. Alemka je mogla nositi Prpu u zubima. Očito je da su oboje tražili izlaz.
“Jel zna Miš?”
“Jeb’te Miš! Na njenoj je strani. Jel ti znaš koja se frka digla oko tog?”
Alemka je nakon pljuske kontaktirala lokalnu feminističku udrugu. Lokalne udruge trebaju novce, a kako bi dobile novce, trebaju i slučajeve. Jedni su od onih koji kaljaju feminizmu dobro ime, trkeljajući o patnji žena kroz povijest od spaljivanja vještica i to objašnjavajući suvereno i samouvjereno i onima koji su doktorirali u tom polju. Daklem, one su je odvele na liječnički pregled- da se uvjere kako nije silovana – i podigle tužbu u njeno ime. Tako je Prpa završio u zatvoru.
“Koji ti je klinac bio stari?”
“Znam, glup sam, glup.”
Neno je zaboravio pitati gdje im je sin.
“Ona je dobila Patrika. Ali…..ja ću ga vratiti.”
Smiješna Prpina prijetnja. Vjerojatno će se oženiti drugi put i dobiti još čopor djece. I svake godine biti deblji nego lani. Neno je shvaćao, Prpu su svi napustili i barem pred njim želi sačuvati mrvicu dostojanstva.
“E’o, sad samo pijem. Ne smijem pušiti. Nikad ne znaš, na uvjetnoj sam.”
I razgovor se nastavljao. O starim danima, kretenima koji su rokali bombone i kupovali ih od njih, zajedničkim djevojkama. Većina tih raspuštenica skrasila se s nekom naivčinom iz molitvene zajednice. Jedino Irena dugo nije mogla pronaći stalnoga tipa zahvaljujući jednome incidentu: Miš joj je prenio sifilis, a ona Prpi s kojim je tada hodala. Miša je u njenome stanu našao baš Neno.
Ipak, manje se govorilo o tome gdje je tko. Nije bilo važno, jer je najuže jezgro stare ekipe odnedavna postalo malograđansko i posve korektno pa nije trpilo Prpu. Neno je postao muzičar i stvari su s njim bile malo drukčije. On si je izgleda mogao dozvoliti eksces. K tome Neno više nije živio ovdje. Nije se morao dokazivati niti boriti za ulogu iverice u truloj konstrukciji. Je li to možda činio na neki drugi način, u drugome okruženju, Neno se nije pitao.
“Živjeli stupovi društva!”, reče Prpa.
Isteturali su na sunce mrtvi pijani.
Autorica: Ivana Turudić