Ivana Subotić na Ljetnoj školi pisanja 2017. godine napisala je priču “Ispreplitanje”.
„Struktura,“ rekao je voditelj škole pisanja. „Krenut ćemo od strukture.“
Vlado je zjevnuo i ogledao se oko sebe. Iza njega dvorac, ispred njega šuma stabala kojima nikada neće znati vrste ni imena, a sve obasjano kasnoljetnim suncem.
Milina.
Dosada.
I priča je zapela na papiru.
Tirkizna noć šumila je poput rijeke. Na rubu šume andrijin križ, a oko želuca steznik. Miris plijena signalizirao je vuku da krene.
Toliko o metaforama.
Vlado je bio prvi koji je nestao.
Drugi polaznici su to jedva i primijetili. Svatko je gradio u glavi svoje priče, maštao o slavi i bogatstvu kao neizbježnim posljedicama vlastitog talenta koji su došli brusiti i jačati, pa nitko nije previše doživio neuglednog, niskog, sramežljivog kvazi-pisca koji ne zna složiti ni osnovnu strukturu priče.
Jer sada, na putu do profesionalizma, baratali su složenim pojmovima i definicijama, velikim riječima kao što su koncepcija, komponente i motivacija lika.
Lik, znate ono, kao poštar voajer, baba iz Beča, meteorolog kojemu je klavir pao na glavu ili neki tamo taksist.
Kad smo već kod taksista, njegova autorica je drugi dan viđena kako ulazi u taksi koji ju odvozi u nepoznatom smjeru iz kojeg se nije vratila.
No dobro, smjer je bio prema Ravnoj Gori, ali tamo nitko nije vidio ni nju ni taksi. Sad je već voditelj zvao uokolo i raspitivao se. Ne bi ona samo tako otišla bez pozdrava, nije ona Vlado, ali i da je ne bi ostavila sve svoje stvari u dvorcu.
Gdje su završile Vladine stvari, to nikome nije palo na pamet pitati.
„Što ćemo sada?“ zanimalo je Sanju treći dan, nakon što je još jedna polaznica neobjašnjivo nestala.
„Da odustanemo od svega?“ predložila je Mirela.
„Ili da nastavimo?“ razmišljala je Biserka, ovaj Crvenka, ne, Srebrenka.
„Škola mora ići dalje,“ inzistirao je voditelj.
„Da,“ složila se Sumporka, ovaj Srebrenka.
„Ima smisla,“ rekla je Tatjana.
„Ja se slažem,“ nadodala je i Anita.
Onda su prestali pričati jer su shvatili da njihovi dijalozi ne vode ničemu. Niti korisnim informacijama, niti su pomjerali radnju, a definitivno nisu odražavali emocije ni svjetonazore. Nije tu bilo čak ni neke poetike, pa su zaključili da je najbolje da šute.
Četvrti dan se učilo o vremenu i prostoru i svi su izabrali pisati o trenutnom noćnom suncu i dvorcu Stara Sušica, svi osim Mirele koja slijedeća nestaje iz grupe. Ona je pisala o kiši i Zagrebu, pa tko joj je kriv?
Sada više nitko nije zvao policiju niti ispitivao svjedoke, jer dijalog im ionako nije išao. Jednostavno su nastavili pisati i nestajati.
Do kraja sedmog, zadnjeg dana, ostao je samo voditelj. Nije imao kome održati posljednje predavanje, pa je umjesto toga krenuo u laganu šetnju šumom. Nikada se, naravno, nije vratio.
Gdje su nestali svi ti polaznici i voditelj?
Kad smo već kod toga, od kuda su i zašto zaboga uopće i došli?
Vlado nije znao niti ga je bilo briga. Povijesna i dimenzija budućnosti likova nije mu bila jača strana, a i to se učilo nakon njegovog nestanka, pa nikada nije imao priliku izvježbati takve tehnike.
Sada se već pomalo i sramio svog pisanja. Rezultati definitivno nisu bili zadovoljavajući, a čak ga ni vlastiti likovi nisu doživljavali nego su jednostavno nestajali, bez dopuštenja i obrazloženja.
Nije on to tako zamišljao. On je želio da se okupe oko njega, da mu se dive, da ga traže i bar jedna od cura da se ludo zaljubi u njega, tim više što je bio jedini muški polaznik.
Možda je voditelj bio u pravu i Vlado nije imao talenta. Voditelj, koji bi sada, gladan i žedan lutajući šumom, naišao na bijesnog medvjeda, da je Vlado imao imalo volje nastaviti priču.
Umorno i bezvoljno, neostvaren i kao pisac i kao lik, telepatski je otpuhao papire ispisane nevidljivom tintom i prošao kroz zid, razmišljajući o sljedećem koraku. Pisati više neće. Nije to jedina aktivnost koja se nekada odvijala u ovom odavno napuštenom dvorcu. Prije stotinjak godina, u doba Republike Hrvatske, dvorac je vrvio životom, razno raznim posjetiteljima i događanjima. Možda bi mogao pokušati rekreirati školu magije ili… Što još nije probao?
Nije znao. Nije se sjećao. Ni kako je došao, ni koliko dugo boravi u dvorcu, niti kada je zadnji put doživio susret sa živom osobom. Živi su ga se bojali, imaginarni ga nisu doživljavali, mrtvih nije ni bilo, a on sam, zarobljen u zidovima zaboravljene ruševine, nije pripadao ni jednima ni drugima ni trećima.
Autorica: Ivana Subotić