Viđala sam je u kvartu prije nego se uselila u našu zgradu. Ta tamnoputa, mlada žena nije se šminkala i odijevala se posve neupadljivo. Tek kad je pomalo bahato, na gotovo praznom pločniku, počela ulaziti u moj osobni prostor, počela sam primjećivati tu strankinju. Nasmiješila bi se baš svaki put. Još me više uznemirila. Ja ne poznajem svoje susjede i ne kanim stvarati nova prijateljstva. Ni nju ne bih upoznala da me nekidan nije zaustavila na stubištu. ”Dobar dan, susjeda! Nikako da se upoznamo! Ja sam Milica!” pružila je ruku. Usiljeno sam se nasmiješila i slegnula ramenima. Pune vrećice iz supermarketa u mojim rukama bile su dobar razlog da samo izgovorim svoje ime i produžim prema stanu. U tom trenu, jedna se vrećica rasparala i limuni su se razletjeli po stepenicama. Na njeno inzistiranje da mi pomogne, dopratila me do ulaznih vrata. Nepozvana je ušla u stan čim sam otključala. Limune je odložila na stol i počela kružiti pogledom po mojim stvarima. Zanimali su je češeri u ukrasnoj vazi, teleća koža na parketu i moja planinarska knjižica. Nikako nisam mogla izbjeći njena pitanja. Barem sam se trudila na njih odgovarati kratko i površno. Imala je neku čudnu sposobnost da iz mene izvuče više od onog što sam htjela otkriti. Otad me svaki dan zvala na kavu u svoj stan. Uvijek bih odbila, a kad mi je ponestalo isprika, izmislila sam da sam bolesna.
U četvrtak ujutro, uzela sam svoj planinarski ruksak i otišla na Sljeme. Nikog nisam srela na putu do vrha, ali zato sam na povratku imala neobičan osjećaj da nisam sama. Spazila sam limun na stazi. Sjetila sam se Milice. Dovoljno dugo planinarim da znam kako limun nije uobičajeno voće na ovom mjestu. Hrabrila sam se da zvukovi oko mene nisu ništa neuobičajeno. Pobogu, nalazim se u šumi! No, kad je staza dovela do šumske ceste koju je trebalo prijeći, užasnuo me opskuran prizor. U jarku, na ukočenom tijelu mrtve košute bio je zavezan balon s porukom ”Get Well!”.
Moju je laž znala samo jedna osoba.
Dobro su mi govorili – nikad ne idi sama u planinu.