Mama i Aleksandar su sjedili na stražnjim sjedalima i fućkali melodiju iz filma My fair lady, ne u krivom tonu, ali nekako naopako. Tata je gledao u retrovizor i na cestu, ja kroz svoj prozor s lijeve strane. Iako se popodne kod Jansenovih činilo kao totalna gnjavaža i gubljenje vremena koje sam mogao provesti sa svojim društvom kupajući se u jezeru iza naše šume, pristao sam, nevoljko i tiho protestirajući okretanjem očiju i piskavim ispuštanjem zraka, otići u goste. Dan je bio lijep i započeo sam ga jedući svoju omiljenu talijansku slasticu koju je tata donio iz Puglie. Gotovo pa da se do podneva nisam ni sjetio na to. Jansonova kći nije mi se sviđala iako je po svim uvriježenim parametrima bila zgođušna gospođica. Ali njeno prenemaganje i crvena mašna u loknastoj kosi strašno me umarala i tjerala mi zlovolju u kosti. Bio sam nagluh na jedno uho od rođenja, a ona je svojem cifrastom ponašanju dodala i tih govor. Nije mi se sviđala, iako smo oboje bili istih godina i po svim bi mi se kriterijima – i na inzistiranje mojih roditelja – ona morala svidjeti. Odbijao sam da mi se svidi.
Vozili smo se dobrih pola sata kad sam uz cestu na trenutak ugledao strvinu neke životinje. Jedva sam razaznao njušku, ali nisam jasno vidio o kojoj se životinji radi. Mislio sam da je netko možda ustrelio vuka, ali zbog boje nisam bio sasvim siguran. Nitko u automobilu nije dijelio moju znatiželju, nitko nije ni vidio isto što i ja, pa su pokazali ravnodušnost za, već sad „moju“, strvinu.
Prošlo je dva sata od dolaska u goste i ja još uvijek nisam mogao odagnati misli na ležeće četveronožno truplo uz cestu, udaljeno 40tak kilometara od kuće naših domaćina. Vidio sam kopito, četri kopita, dva na tlu i dva u zraku, i njušku, životinjski nos. Bilo je smeđe truplo, nisam bio siguran, možda sivo ili crno, pitao sam se. Jedva sam čekao da krenemo natrag kući, ovaj puta više zbog toga što sam želio, još barem na par trenutaka, susresti „svoj“ leš, nego iz dosade.
Da budem manje uočljiv, ljubazno razgovarao sa Jessicom, Jansenovom kći, koja mi je zbog uzbuđenja mog najnovijeg otkrića, čak djelovala pomalo simpatično. Njena kosa odjednom više nije bila gomila glupih vlasi s crvenom mašnom i njene oči više nisu bile boje močvare, nego boje smaragda na prstenu desne ruke moje majke. Stvari koje je govorila imale su smisao, bile su zanimljive i dobile su neku novu dimenziju. Što sam ju duže promatrao, učinilo mi se da je njena put vrlo blijeda, kao njuška moje stvrvine, a da joj kosa ima sjaj dlake na mom novootkrivenom i novoprisvojenom lešu. Pomislio sam da bi je možda impresioniralo da joj kažem za svoj novi leš. Moj je, ja sam ga spazio, pronašao i prisvojio, bi li je to možda zanimalo?! Vrijeme je prolazilo sporo ili možda brzo, a kada su me zazvali da odlazimo čeznutljivo sam i sa istinskom tugom digao pogled prema njoj.
Opraštali smo se duže, stariji su još raspravljali o dionicama na burzi ili nečemu, ja sam gledao prema fontani u njihovom dvorištu, prema mjestu gdje sam maločas sjedio sa Jessicom. Uzbuđenje zbog susreta sa svojim novonađenim „blagom“ preplavilo me čim sam zatvorio vrata automobila. Šutio sam na povratku, pazio da kažem ocu da uspori na mjestu gdje me čekala „moja“ uginula životinja. Otac je malo usporio kada sam mu rekao, ali ne želeći se zaustaviti, pritisnuo gas da auto izvuče iz zavoja. Usporio je taman dovoljno za potpuno otkrivanje tajne, moja je strvina bila mala srna, staklenih mrtvih očiju sa zavezanim balonom na nozi. Balonom! Nije ga bilo tamo kada smo išli u goste. Na balonu je bio pisalo Ozdravi brzo, Get well soon. Bio sam vrlo iznenađen, čak bih rekao da sam postao ljut. Netko je dirao moju mrtvu srnu, možda je i prisvojio, uglavnom obilježio je tim glupim balonom kao da stvarno pripada njoj ili njemu. A to je za mene bilo nedopustivo. Do kuće sam razmišljao kako bih mogao zaštiti svoju novu imovinu od neželjenih uljeza, od onih koji bi se mogli drznuti ukrasti ono što je po prirodi pripadalo meni. Bio sam duboko zabrinut zbog balona, on je zlokobno preuzimao moju svojinu. Uostalom, kako ću sada Jessici reći da je to moja strvina, zasigurno će posumnjati zbog balona. Ja jednostavno nisam bio tip od balona.
- Kada ćemo opet ići kod Jansenovih? – upitao sam.
- Mislila sam da ti je tamo dosadno i da ti oni nisu dragi. – rekla je mama.
- On samo želi vidjeti opet onu mrtvu živinu uz cestu. – rekao je Aleks.
Klimnuo sam bez riječi. Jedino mi je tata namignuo, onako indikativno i da nitko drugi ne otkrije tajnu.