Đuro je imao šezdeset i tri godine i još mu je malo ostalo do mirovine. Imao je jednu tužnu i usamljenu staračku pijegu na proćelavoj glavi koja kao da je govorila “ajde, Đuro, vrijeme nam je”. Ali činilo se kao da on ne želi u mirovinu. Kao da bi odlazak u mirovinu značio da priznaje poraz. Đuro i ja nismo imali ništa zajedničko osim zgrade koju smo djelili i u koju smo pet dana u tjednu išli na posao. Na poslu je bilo sve više mladih ljudi, a Đuro je svaki dan bio sve stariji i kao da je naočigled nestajao. Njegov se ured nalazio preko puta mog i često je imao odškrinuta vrata tako da može vidjeti tko sve prolazi hodnikom. Sjedio bi u svojim starim odjelima ispred svog novog kompjutera koji, kada ga je tek dobio, nije znao niti uključiti, i sa svojim papirima na stolu, koji više nikome nisu značili ništa, i gledao žene koje su prolazile hodnikom. Volio je žene u suknjama i potpeticama. Volio je slušati zvuk potpetica koji bi se čuo još dugo nakon što jedna od njih ode niz hodnik. Onda bi sklopio oči i prepustio se razmišljanjima. Ja nisam nosila suknje, ali bih ponekad, svejedno, osjetila njegov pogled koji bi se priljepio za neku točku moga tijela. Kao da ju želi zadržati što duže. Onda bi otišla u toalet i oprala ruke dva puta. Vrućom vodom i ružičastim, tekućim sapunom.
Žene su ga izbjegavale, a muškarci su ga smatrali komičnim, no ništa od toga nije ga se doticalo. Starog konja se ne može naučiti novim trikovima. Suživot sa Đurom bio je neminovan i svi smo srasli s njegovim zgužvanim licem, zastarijelim vicevima i stalnim dobacivanjima.
Jedan dan ostala sam duže na poslu i kada sam se već spremila, otvorila sam vrata svog ureda i vidjela svjetlo u Đurinom uredu. Njegova vrata su bila zatvorena. Otvorila sam ih kako bih ugasila svjetlo, ali on je bio tamo. Okrenut leđima, gledao je nešto na svom novom kompjuteru. Nije me čuo, nije se niti pomaknuo. Iza njegovih leđa nazirale su se dvije gole stražnjice, a onda i grudi, pa isprepletene noge i sve to skupa. Đuro je sjedio. Potpuno nepomičan. Sve dok se ja nisam pomaknula točno na onom mjestu gdje je pod bio šupalj. Đuro se polako okrenuo i pogledao me svojim malim, očajnim očima. Đuro u svom starom, sivom odjelu, sa staračkom pjegom na čelu, sklopljenih ruku, dok iza njega gola žena jaše na muškarcu. Gledali smo se jedno vrijeme. Zamrznuti u trenutku koji je bio toliko dugačak da se činio kao vječnost. Čula sam njegove riječi kao da dolaze iz bunara – imao sam još posla, pa sam ostao duže. I te riječi zabijale su se u gole zidove njegovog ureda a ja sam čekala da se raspuknu baš tu, na sred sobe. Baš tu kod šupljeg poda. Pa da zajedno propadnemo dolje. I on I ja I njegovi papiri naslagani na stolu. Žuti fascikli bez početka i kraja.
Autorica: Iva Hlavač