Razgovarali smo s dramaturginjom, scenaristkinjom i spisateljicom, Jasnom Jasnom Žmak, voditeljicom radionice dramskog pisma u CeKaPe-u Zagreb.
***
Iako si nova voditeljica CeKaPe-a, dosad si vodila različite radionice. Koja je po tebi glavna razlika u radu unutar neformalnih edukativnih programa i rada na akademiji?
Pa rekla bih da oba “formata” imaju svojih mana i svojih prednosti. Učenje dramskog pisanja u okviru Akademije podrazumijeva jasno zacrtan silabus, traje minimalno tri godine te uključuje niz drugih kolegija koji su vrlo bitni za razvoj osobnog autorskog glasa. S druge strane, učenje kroz radionički format omogućuje puno slobodnije kreiranje programa, skretanje s predviđene putanje kako bi ga se bolje prilagodilo polaznicima i općenito opušteniju atmosferu rada, neopterećenu akademskim formalnostima. U oba slučaja, ipak, ključan je osobni rad polaznika i polaznica, ključno je ono što i kako oni sami rade, pišu, čitaju, gledaju između pojedinih satova.
Kome je namijenjena radionica dramskog pisma, zamišljaš li idealnog/u polaznika/ca?
Ovo zvuči kao trik-pitanje, haha. Rekla bih da je odgovor zapravo sličan kao kod ozloglašenog pitanja koje se često postavlja spisateljicama: zamišljaš li svog idealnog čitatelja? Moj odgovor na to pitanje nema veze s identitetom te polaznice ili tog čitatelja već s njihovom zainteresiranošću za rad, za čitanje odnosno pisanje i s njihovom spremnošću na učenje, analizu, promišljanje napisanog i pročitanog. Dakle, idealan polaznik je onaj koji je spreman i željan učiti.
Koliko je pisanje dramskog teksta i primjerice kratke priče slično, a koliko različito? Koje su osnovne specifičnosti dramskog pisma?
Huh, koliko prostora imamo? Razlike su uglavnom formalne prirode, a isto vrijedi i za razne druge formate poput scenarija ili romana. Naravno, te se razlike nužno reflektiraju na proces promišljanja i pisanja, ali istovremeno, mislim da nam povijest književnosti jasno pokazuje da su najuzbudljivije autorice često bile one koje su kršile te formalne okvire. Tako da bih rekla da osnovne specifičnosti dramskog pisma ovise o tome kakav tko želi biti pisac, pravila u svakom slučaju postoje, ali nisu jednaka za sve.
Na kakvim projektima trenutno radiš, što pišeš, s kim surađuješ?
Evo, na ova pitanja odgovaram iz Berlina gdje sam stigla zbog rada na scenariju za moj prvi dugometražni igrani film koji razvijam u suradnji s jednim njemačkim redateljem. Film nastaje u njemačko-mađarskoj koprodukciji, osigurali smo sredstva za razvoj tako da trenutno radimo na trećoj verziji scenarija. Osim toga, krajem svibnja u Prištini me očekuje premijera predstave Kaligula nastale po Camusovoj drami, na kojoj kao dramaturginja surađujem s jednim mladim kosovskim redateljem. A između svega toga, istražujem i radim prve skice za novi dramski tekst koji bi trebao za godinu dana izaći u riječkom HNK.