Opipala sam jastuk pored sebe i kao i svako subotnje jutro posljednjih mjeseci, probudila sam se sama. Toliko su mi sad već nedostajala naša jutra, zajednička buđenja i čavrljanja… Pitala sam se kuda sve ovo vodi.
Znala sam gdje je. Navukavši papuče, sišla sam u prizemlje, a na stolu me čekala tek skuhana kava čiji je opojni miris zavladao kuhinjom. Uz nju je bio kroasan s marmeladom i porukica. Potražila sam naočale da pročitam što piše: Dobro jutro jibice. Bez obzira na sve uvijek je nalazio način da mi uljepša jutra. Ali, te su mi sitnice postajale sve manje bitne.
Provirila sam kroz prozor, a on je, kao i uvijek, sjedio na svom malom stolčiću i onako pogrbljen brljavio po Harleyu. Pitala sam se odakle mu samo snaga i volja za to – ali ljubav prema tom stroju očito je bila velika.
Nisam htjela postavljati pitanja i biti dosadna, ali nešto ga je mučilo posljednjih mjeseci, povukao se u sebe. Znala sam da je umoran od posla, ali isto tako znala sam da je inzistirao da nastavi raditi i nakon što je otišao u penziju. Moj je Davor oduvijek bio pozitivac i optimist za nas oboje, on je taj koji je mene vadio iz loših raspoloženja, koji mi je ponavljao da mogu sve, i više. A sada kad je njega nešto mučilo i izjedalo, osjećala sam se tako beskorisnom i nisam znala kako da mu pomognem.
“Srce, dobro jutro, kava je odlična, kao i uvijek… Opet si rano ustao? Nisi spavao?”
Podigao je glavu i dočekao me onim svojim toplim i predivnim osmijehom u koji sam se nepovratno zaljubila prije više od 30 godina.
“Dobro jutro jibice, ma nisam jako rano, prije koji sata. Ma znaš da ne mogu spavati od te vrućine. A i malo sam došao pregledati našeg dečka, nisam dugo provjerio ulje…”
“Da, nisi od prošle subote” – nasmijali smo se oboje, a on je nastavio čeprkati po vidama uprljan do laktova.
“Znaš, imam ideju za danas. Šetnjica neka nakon ručka?”
“Naravno da imaš ideju”- nasmijao se. “Pa neda mi se baš, al odi ti s prijateljicama ako hoćeš, ja ću se pozabaviti ovdje…” – promrmljao je ne digavši pogled s motora.
“Ali htjela sam da idemo skupa, da se malo družimo, da pričamo” – pokušavala sam ga uvjeriti.
“Sutra ćemo, tek je subota” – dodao je nezainteresirano.
Razočarana, ali i zabrinuta, vratila sam se u kuću. Uz ispijanje kave vrtila sam po mislima što li se to događa s mojim čovjekom. Stalno je nešto popravljao i prepravljao, a kad to ne bi bilo u điru, buljio je u laptop satima. Bio je toliko odsutan da ne bi primjećivao nit kada bi odlazila i dolazila. Nalazila sam ga kako bi i ga i ostavljala. Nisam htjela uznemiravati klince time, imaju oni svoje živote i probleme, ne trebaju im i naše staračke brige. Nadala sam se da će proći.
Prošlo je već bezbroj subota i nedjelja, u šetnju nismo otišli, a ja sam tumarala sama svakog vikenda, kako bi izbjegla prepirke i pitanja na koja nisam dobivala odgovora. Kao da nije htio da znam što mu je i da mu pomognem. To me je razdiralo, nisam se mogla suočiti s tim promjenama. Navikla sam na stabilnost i sigurnost našeg doma, na našu divnu kolotečinu i pomno planirane vikende koje smo jedine imali za sebe, čak i sada u penziji. Nisam navikla da ja moram biti ta koja vuče našu priču.
A Harley, on je izgledao sve bolje, iako ga Davor nije vozio već godinama. Glancao ga je za sebe valjda, da bude lijep i uredan u garaži.
Taman sam završavala ručak tog subotnjeg popodneva, pogledala kroz prozor i doviknula Davoru da je gotovo, a on je kimnuo glavom kao znak da dolazi. Sjeo je za stol, prpošniji nego u posljednje vrijeme, iako sam ignorirala tu pojavu. Nastavila sam sa posluživanjem ručka trpavši mu u tanjur piletinu i pire dok je mahao rukama pokušavši me zaustaviti da ne pretjeram. Sjela sam pored njega,a on je spremno, masnim rukama uhvatio i čvrsto stisnuo moju ruku:
“Jibice” – rekao je značajno, a ja sam pretrnula od primisli da nešto nije u redu. “Spreman je konačno, možemo krenuti sutra” – nastavio je kao da znam o čemu je riječ.
“Mmm o čemu ti to, šta sad trkeljaš? Tko je spreman i krenuti kamo? Sutra je nedjelja, idemo na zajednički ručak. Opet si zaboravio!” – obrisavši ruku nastavila sam s ručkom.
Nasmijao se i zavrtio glavom, dobro je poznavao svaku moju reakciju i odgovor.
“Jibice, ne doslovce sutra, naravno da znam da idemo na ručak. Ali možemo krenuti u ponedjeljak, sutra se pozdravimo sa svima, spakiramo to malo stvari što nam treba i idemo.”
Zastao mi je pire u grlu i gledala sam ga telećim pogledom jer, ništa mi nije bilo jasno. Odjednom idemo na put, spremamo se i opraštamo! Sigurno je poludio! Ajme što li ću sad s njim takvim! Pa da sam ja skrenula ajde, al on! O živote – samo mi je to trebalo!
“Kakav crni ponedjeljak, pa radiš u ponedjeljak! Kakav put i opraštanje?” – sad sam i ja zabrinuto trkeljalaš.
“Smiri se smiri se, bez nepotrebnog uzbuđenja. Mislio sam da si shvatila pa da me zato ne gnjaviš sve ovo vrijeme” – ostavio je pribor za jelo i nastavio. “Pa Jibice, ja sam našeg dečka pripremao da možemo otići na naš dugo željeni put. Dosta mi je i rada i opterećenja, nisam više mlad ko nekad i nemam živaca! Želim da konačno nešto napravimo samo za sebe, da se odmorimo. Oboje smo u penziji, nemamo obaveze prema nikome. Naši malci više nisu malci, a imamo dovoljno ušteđevine koju smo čuvali za crne dane.”
“Ali …” – pokušala sam ga prekinuti i dalje u čudu slušajući što govori i ne shvaćajući.
“Ali što? Imamo opciju da čekamo crne dane ili da iskoristimo vrijeme i snagu koji su nam ostali. Sad il nikad Jibice. Reci mi zašto ne?”
“Pa…pa ne znam, naglo je sve to, a kuća, a moj vrt, a što će susjedi reć, a djeca…” – krenula sam nabrajati tražeći razlog i opravdanja, kojih zapravo nije bilo.
Sjedili smo par minuta u tišini gledajući se, a njegove oči iskrile su od želje da pristanem. Nisam bila pametna što napraviti. A nisam htjela ubiti te iskre i želju i taj stari pogled njegovih očiju koji sam toliko čekala da se ponovno pojavi. Ali, bilo je toliko ali u mojoj glavi.
“Jesi li ozbiljan? Nemamo više 30 godina Davore.”
“Jibice, jesam li ti ikada dao razloga da sumnjaš u mene? Pa znaš da sam ja uvijek u pravu.”
Podigla sam glavu kad je to izgovorio i uhvatila onaj blentavi izraz lica kojim me pokušavao uvjeriti da zna što radi. Znala sam koliko to želi. Maštali smo o tome oduvijek, da se odvažimo na spontani put s našim dečkom, ali nikada za to nije bilo vrijeme. Uvijek smo odgađali i nalazili razloge – ili je falilo novca, ili smo bili u poslu, pa su došli klinci, a onda su došle godine. Sve se u našim životima složilo kako smo i planirali. Sve imamo, sve smo obavili i odradili. I evo nas sada, oboje prešli 60-u, doduše u dobrom smo stanju još uvijek.
Pomislih, pa što nas onda zapravo sprječava? Osim moje glupe glave koja uvijek nešto promišlja, zbraja i oduzima, moje sumnje i straha od spontanosti koji me pratio čitav život. Uvijek sam sve prevagivala i planirala. Da, stari smo, ali zdravi relativno. Nigdje nam se više ne žuri, imamo svo vrijeme svijeta sada. Ma dovraga i premišljanje.
“Idemo!” – rekla sam i lupila šakom o stol, a Davor je poskočio od mog iznenadnog udarca.
“Idemo! Idemo!” – počeo je povikivati i poskakivati kao dijete, podigao me sa stolice zagrlio i počeo vrtiti po kuhinji.
“Spusti me starče, šta hoćeš da se ozlijedimo i otpadne put! Pa ukočit će te ili još gore!”
Spustio me za koji trenutak, a njegove su ruke nastavile čvrsto me grliti, baš kao nekada… Prisjetila sam se onog uzbuđenja kad smo putovali u mladosti… Sada je taj osjećaj opet tu- napokon.
***
Sjela sam na Harleya nakon 10-15 godina, u strahu i s nepovjerenjem, a Davor je bio samouvjeren kao i uvijek. I sada, nakon 30 godina izgledao je odlično moj bajker u kožnjaku s crnom mat kacigom. Podigao je vizir i okrenuo se prema meni:
“Kuda Jibice?”
“Samo vozi, bez plana ovaj put.”
Autorica: Mia Mohorić