S nagrađivanim dramaturgom i piscem Goranom Ferčecom, voditeljem radionice romana razgovarali smo o iskustvima rada s polaznicima kreativnog pisanja.
Koliko dugo vodiš radionice u CeKaPeu?
Radionice vodim toliko dugo da ne pamtim kad sam započeo.
Tko su najčešće polaznici tvojih radionica, muškarci, žene, studenti humanističkih znanosti, inžinjeri? Mijenja li se rodna/dobna struktura polaznika i polaznica ovisno o generaciji ili postoji neki uzorak?
Radionice polaze svi. Ne postoji nikakva mogućnost uspostavljanja bilo kakvog uzorka, i to je ono zbog čega smatram da su te radionice sjajno mjesto za razgovor, debatu, analizu, pisanje, upoznavanje i prepoznavanje. Različita doba polaznika i polaznica, njihove priče i iskustva, situacije koje su prošli, odnos prema ideji književnosti, umijeće čitanja tuđih tekstova, sve to pridonosi izvrsnoj kreativnoj atmosferi i promišljanju što pisanje zapravo jest.
Dolaze li polaznice i polaznici češće s već gotovim rukopisom ili je veći broj onih koji se tek žele okušati u pisanju?
Gotovi rukopisi (ako postoje) znak su da polaznik ili polaznica imaju određenu literarnu ambiciju i radnu naviku, no to još uvijek (i najčešće) nije književnost. Moja radionica zove se radionica pisanja romana, ali je zapravo usmjerena području širem od romana, ka propitivanju same ideje pisanja. Potrebno je o pisanju razgovarati prije samog pisanja. Shvatiti ideju rada koja, po mom mišljenu, prethodi ideji nadahnuća. Imati dobru priču može biti itekako uzaludno. Pokušaj da uspostavim zajedno s polaznicama i polaznicima njihov odnos prema očekivanjima koja imaju od sebe i od pisanja, osnovni je zadatak radionice.
Jesi li ikad nakon čitanja ulomaka pomislio “Eh, zašto ja ovo nisam napisao?” :)?
Naravno da jesam. Radionicu često polaze iznimno talentirane osobe. I kad talent probije okvire jezika, forme, zadataka, mene to oduševi i ja im to kažem.
Možeš li podijeliti s nama neki CeKaPeovski trenutak koji ti se urezao u sjećanje?
Dogodi se s vremena na vrijeme da polaznik ili polaznica u naših deset susreta uspiju pronaći ono što mislim da je izuzetno važno za svaku osobu koja piše, a to je autorski glas, onaj osobni prozni kôd koji im pomaže povezati njihov talent i ideju koju nose. Takve trenutke pamtim.
V.B.
Fotografija preuzeta sa stranice vecernji.hr