Ostavio sam otključana vrata, kako je i dogovoreno. I istuširao se. Ubacio sam Sinatrin CD i polunag se ispružio na kauču. Osluškujem zvukove ljeta. I njenih potpetica. I pokrete zanosna joj tijela kojima će uskoro ispuniti čitavu sobu.
Ah, evo te, već hrliš… Pažljivo zatvaraš vrata i pozdravljaš me. Toliko željeni poljubac u obraz izostaje..
“Kako ste mi danas?” – cvrkućeš vedro i zadihano i odlažeš svoju ljetnu torbu negdje u dnevni boravak.
I u trenu čitav taj prostor prožima tvoj poznati miris; mošus i sandalovina, s laganom primjesom kokosova ulja. Udišem ga sa željom da ti taknem te glatke, osunčane ruke, tu umješnost svakog pokreta kojom ćeš me uskoro oživjeti.
“Tako, tako… Pretoplo je, već sam se istuširao” – napominjem tiho i okrećem se prema njoj.
“Oooo, pa zašto… Dogovor je bio da Vas ja okupam!” – odgovara mi, sa smiješkom me koreći i odlazi prema kuhinji.
“Nee, pa nije mi problem oprati se” – kažem smireno.
“Kavica?”
“Može, ako ćete i Vi.”
“To uvijek!” – odgovori veselo lupkajući sa suđem.
Miris kave draži mi nosnice. Lagano sjedam za stol i guštam u potpunosti se prepuštajući navali miomirisa omiljena napitka i Sonjine raskošne svježine. U vreloj zapari caruje šum njenih nestašnih loknica, čujem kako ih otpuhuje dahom. Poseže za torbom i vadi neku šnalicu, lastik, što li, i polagano podiže razigrane valove umotane u svježinu voćnog mirisa te ih kroti, osluškujem taj jedva zvučni pokret zarobljavanja kovrčica koje se nevoljko zbijaju u malu čvrstu napravicu. Pušimo i šutke ispijamo kavu. Volim šutnju, kao i Sonja. I volim takav tip žena – koje šutnjom kažu sve. A ne nekakve brbljave svrake. Čemu trpjeti nepotrebno? I iritirajuće! U mojim godinama to je suludo. Sonja je nešto sasvim drugo; melem duše i radost tijela, i moram učiniti sve da je zadržim, barem još ovo kratko, preostalo vrijeme. Čujem njeno strastveno udisanje cigarete i blaženo ispuhivanje dima, kao da svakim dahom ispušta hrpe nakupljena tereta. Lagani pokret i jedva čujno gašenje umirućeg čika u pepeljari. Učinim isto i slijedim njen ispružen topao dlan. Palcem joj dodirnem prsten i nalijećem na mali žulj.
Potrbuške liježem na kauč, dok mi ona strpljivom kretnjom namješta tijelo u uspravan položaj. Bez riječi podiže moje rame i širi mi nadlaktice. Lagano, a opet čvrsto, pritišće ih uz rub ležaja. Kao da me želi razapeti. Noge mi razdvaja jačim stiskom dražeći me vrelim dahom. Nekom drugom to bi izgledalo pomalo bestidno i vulgarno, ali meni je dražesno. Upijam njene kretnje poput psa tragača i ćutim neko novo, neponovljivo uzbuđenje.
“Tako, samo se opustite” – njen glas je dubok, gotovo ozbiljan, a opet ležeran.
Dah joj miriše na voćni bonbon ili žvakaću gumu okusa zrelih dunja koje je Vera jednom davno naslagala na ormar naše spavaće sobe. Zaranjam nos u mirisnu plahtu, jutros skinutu sa sušila. Osjećam ornel sa ljubičicama. I njen drhtavi uzdah. Nježno me pogurne prema sredini kako bi mogla sjesti s moje desne strane, i njena igra počinje. Čujem kako štrcanjem dječjeg ulja puni dlanove i strpljivo ga nanosi na ramena, blago dotičući bolna, zakočena mjesta. Njeni gipki prsti poput leptira osluškuju zvuke namreškane hladne kože, potom se dodir osnažuje i prelazi u smjelije kretnje; masiranje ramena jača se prema području vrata. Ples njenih pokreta spušta se niže, prema leđima, pa opet vraća ka uznemirenim mi ramenima, koja već snažnim stiskanjem, gotovo do boli, oslobađa napetosti. Ta gipka živahnost već prelazi u razuzdanost; prsti joj vrludaju dalje, još niže, traže, ispipavaju, kao beskrajna rijeka ka vrtogu – prema stražnjici, koju sramotno i gotovo bezuspješno stežem kako bih donekle učvrstio mlohave guzove, ali ne! Ona se već smješka, osjetim to svojim izoštrenim čulima, te me smiruje laganim pjevušenjem Sinatrina Fly me to the moon. Njene ruke, mišićave i jedre, lepršaju skladno a noge lupkaju u ritmu melodije. Namašćeni joj dlanovi hrle i putuju mojom mokrom kožom. Pa opet iznova slijedi grabežljivo stiskanje i lupkanje, i vrelina daha koji se već ubrzava. Lagana, lanena haljina draži me svojom mekoćom dodirujuć’ mi bedra, otvaram šake spreman da se pridignem i okrenem na drugu stranu, no Sonja još nije spremna za to. Kroz prozor proviruje mirisno ljetno popodne, simfoniju ptičjeg pjeva nadglasavaju zvuci rezanja i varenja iz Trećemajske montaže, a pahuljice topole, nalik snježnima, nečujno lepršaju pokrivajući tlo, nerijetko ulijećući u sobe nezadovoljnih stanara naše zgrade.
I Frida povremeno kihne, začuđena je, osjećam, i već ljubomorno negoduje zbog prisustva naše gošće.
“Dođi beba” , milujem njenu meku, bjelkastu dlaku i tražim vlažni nosić nudeći joj svoj.
Ta naša beskrajna podatnost nalik je strasti ljubavnika. Sklapam oči i slutim skoru ekstazu ljetnog predvečerja želeć’ produžiti svaki tren Sonjine strastvene predanosti. U njenoj sam vlasti, zarobljenik njena moćna, vrela tijela, i molim se da čarolija potraje što duže. Sonja se spušta još niže, njeno tijelo klizi i naginje se, i kažnjava me zbog nestrpljive i nesmotrene žudnje, vezuje mi znojne dlanove nevidljivom niti prijekora, osjećam tu njenu blagu začuđenost i drsku prijetnju. Prisiljen sam mirovati, moje ruke već drhte a bedra se sama od sebe šire. Što će biti? Samo ona zna i odlučuje. Vlažna tkanina poda mnom i njena izgužvana lepršava haljina sljubljuju se, kao i naš dah, koji se isprepleće sa nadolazećim maestralom koji tiho i sramežljivo prodire u naš intimni prostor. Frida je zatečena mojim nemarom prema njoj. Ljutito i puna prijekora udaljava se jedva čujnim sitnim koracima. Dok Sonjine kretnje putuju dalje ka mojim bedrima i spuštaju se prema glatkom mišićnom tkivu uzavrelih nogu, udišem njeno jedro tijelo i parfem, lagano onemoćao zbog navale vrućine i vlažna zraka. Srsi me prolaze dok me lupka kako bi se opustio. Zrakom lepršaju čestice uzdaha, mekih Fridinih tragova i mojeg zadovoljstva. Preostala su još samo stopala, za kraj. Umirujući pokreti već umornih Sonjinih dlanova najavljuju skori rastanak i to me rastužuje.
Sat otkucava šest sati. Ona se podiže, odmiče kovrčavi pramen s lica i odlazi u kupaonicu oprati ruke i osvježiti se.
U sobi caruje mir. Ustajem i pružam joj novčanicu, ovo je bio zadnji put. Sonja uzima torbu i gleda me, iščekujem njen pozdrav.
“To je to, dakle… Nadam se da ste bili zadovoljni” – kaže tiho.
“Jesam! Hvala Vam…” – pružam dlan prema njoj iščekujući nešto, ni sam ne znam što, kao da je djelić predvečerja još ostao nedorečen.
“Žao mi je da je sve gotovo” – s mukom izustim i s naporom se zabuljim u njeno lice.
“Možda i nije” – tiho uzvraća. “Možda se… još ponekad zaletim, onako, da popijemo kavu i slušamo Sinatru” – vedro se oglasi.
Iznenađen sam, ganut njenom pažnjom. Stoji pred vratima i smiješi se Fridi. I ona voli životinje, mačke pogotovo. Mazi je i tepa joj nešto pa se polako hvata za kvaku.
“Bok, čujemo se!”
U zraku ostaje miris mošusa, dunja i željena obećanja.
“Čujemo se, Sonja, hvala na svemu.”
Šutim i čekam. Odjednom se ona, kao da je nešto zaboravila, vrati korak unatrag i dirne me dlanom. Prihvatih ga u nedoumici i, dok je nešto petljala oko torbe, osjetih njene vlažne prste. Prignula se i vlažnim mi usnama takla obraz, kao da ljubi djeda pri rastanku. Zgrabih njenu ruku, približih je svojim usnama i poljubih.
“Do viđenja! Vidimo se…”
“Vidimo se, Sonjička, vidimo.” Makar me vid već opasno napušta, srest ćemo se – pomislih.
Uzeh nestrpljivu Fridu u naručje i zaplesah u ritmu dobrog starog Frankijevog evergreena. Srce mi je bubnjalo u skladu sa ritmom truba, naglašavajući ono njegovo muževno Baby, kiss me pa cmoknuh iznenađenu mačkicu. Pun neke iznenadne navale radosti, priđoh prozoru i pripalih cigaretu. Gutljaj Sonjine kave čekao me u šalici.
Podigoh oči visoko prema oblacima i pomislih: Vera moja, Veruška, još koji tjedan ili mjesec i evo me… Čekaj me. I ne zamjeri na Sonji – ona je najbolja maserka dosad. Izgleda da će i Frida biti udomljena …
Autorica: Snježana Šamanić