Preskoči na glavni sadržaj
Preskoči na podnožje
U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Zašto imati dnevnik i beskrajno ga održavati živim
Opet skoro mjesec dana od zadnjeg pisanja. Iskreno se ne sjećam kad sam zadnji put ulovila nekakav normalan tempo u životu i kad se nisam osjećala da ovoliko jurim. To me plaši malo. Želim usporiti. Ali navike su mi krive. Mislim da ću se odmoriti uz skrolanje i slične gluposti.
Sjedim kraj Tobyja. Nestrpljiv je jer ga ne mazim. Ponovno se nalazim u dilemi: imam malo vremena da popijem kavu prije nego započnem dan. Hoću li ga odvojiti za psa kojeg ne vidim često ili za pisanje u dnevnik koje mi brz tempo ne dopušta previše?
„Pisanje u dnevnik“. Čudan izraz. Uvijek sam govorila da je to moja bilježnica, a dnevnik je preotrcan.
Ovo je neuređen početak jednog od mojih zadnjih početaka dnevničkog zapisa. A, ako prelistam koju stranicu natrag, zapazit ću da ih često počinjem s „opet nisam dugo pisala“, „konačno pišem“, „ljuta sam na sebe“ i slično. Tu ljutnju odlučujem otvoreno razložiti kroz promišljanje o tome zašto pisanje, ono koje je privatno i odvojeno od sveg drugog, smatram navikom koja treba biti barem donekle konzistentna, a kroz svoju konzistentnost ugodna. Da je želim ispoštovati jer sam svjesna svega što mi pruža, a ne staviti „x“ na obavljen zadatak.
Pisanje je dobrodošlo svakome. Dijete u osnovnoj školi koristit će dnevnik da piše o simpatiji za koju nitko ne smije znati pa dnevnik postaje čuvar tajni. Odrastao čovjek piše jer mu je na duši nešto što želi bolje razumjeti pa dnevnik postaje besplatni psiholog. Ili obrnuto. Poanta je da svatko ima nešto čega se želi osloboditi, a pisanje djeluje kao svojevrsni ventil i, meni osobno najprivlačnije, ono nema granica. Ništa ne zamijenjuje ljudski kontakt, ali ponekad ćeš brinuti da si previše, ponekad se zasitiš tuđih savjeta, a ponekad pričanje predstavlja prevelik zadatak i tu je dnevnik bolji izbor.
Vratimo se na razrađivanje problema. Možda nepopularno, ali moje mišljenje je da pisati treba svatko – jer je korisno, važno i utješno, a istovremeno može poprimati razne forme. Nikad nije važno je li u obliku stiha ili osobnog eseja ako je rezultat barem djelomično rasterećivanje. Nisam sigurna jesmo li svjesni moći koju pisanje drži dok ne uzmemo u ruke papir i olovku. Prisilno usporavamo tok misli jer izražavamo misao u potpunosti fokusirani samo na nju; vizualno, misaono, motorički. Nije lako kao u Wordu ili bilješkama gdje nas jedan klik odvaja od ostatka svijeta. Sjedimo s onim što osjećamo i ništa nas ne sklanja od toga, a to je najteže. Ako želim da uspije i ako želim nešto razraditi, moram sjediti s tim sama i vjerovati sebi. Tada shvaćam kako je teško ne nazvati nekog, sjesti na kavu i sve prepričati, pustiti druge da mi uliju strah ili smirenost, poneki savjet, i osloniti se na njihovu perspektivu prije nego sam uopće stigla procesuirati svoju. Imam li je uopće? Ili sam toliko pod utjecajem prijatelja, obitelji, nadležnih, idola, stranaca s interneta da je put do nje neprohodan? Nisam sigurna da sam (ili itko) sposobna imati originalnu misao u svijetu koji nas sa svih strana infiltrira raznim propagandama, ali baš tada želim biti povezana sa sobom na način koji mi se ne može oduzeti.
Zamisli da ti netko zada zadatak da se predstaviš, ali bez da spominješ čime se baviš (posao, studij i dr.). A što bi rekao/rekla o sebi da ne možeš spomenuti hobije, etnicitet, nacionalnost, mjesto stanovanja ili društveni krug? Prvi zadatak sam dobila od psihologa u vrijeme kad se nisam mogla odvojiti od vlastite okupacije i kad sam svu svoju vrijednost vezala uz nju. „Ja sam klaviristica, a sve ostalo u mojem životu podliježe tome jer dan organiziram s obzirom na sate i sate sviranja, inspiraciju prolazim u svakodnevnom životu, stoga moj identitet = moja profesija.“ Volim se prisjetiti tog trenutka, pa i toga koliko mi je teško bilo shvatiti da je najlakša stvar na svijetu asocirati se s onim što radiš, reći „to sam ja“, i koliko površno – a pritom se uvjeravati koliko je nenadmašno. Svakako nisam postigla zen u ovom kontekstu niti mislim da je nužno loše asocirati se s onim što radimo, pogotovo ako dolazi iz duboke potrebe (kao, upravo, umjetnost). Osjećaj da bez toga ne možemo živjeti itekako je stvaran i s njime možemo raditi čuda, nikad ga ne želim izgubiti, ali dugujemo si puno više nego da se svedemo na samo jednu jedinicu. Zato me se dojmilo ovo pitanje (s Instagram profila @lialiagla) koje oduzima i hobije i ostalo iz jednadžbe. Nije li istina da, postavimo li si takvo pitanje onako, slučajno i usput, više nikad ne razmišljamo o njemu jer smo se sjetili veša kojeg treba oprati ili namirnice koju smo opet zaboravili? A onda se u nekom trenu nađemo u krizi identiteta gdje znamo da nam se ne sviđa pozicija u kojoj jesmo (veza, posao ili što god može oduzeti našoj emocionalnoj dobrobiti) – ali ne možemo shvatiti zašto. Volim si, kad pišem, postavljati takav tip pitanja koje će se, kao neko stablo, razgranati u ostala, a ja ću učiti o sebi i životu koji živim ili želim živjeti na način na koji u hodu do faksa i u pauzi od obaveza ne mogu. Zašto me ovaj tip osobe privlači, a onaj odbija? Zašto osjećam toliku privrženost prema ovom filmu? I tako unedogled, što god ti padne na pamet, uz suze i smijeh dok si odgovaraš.
Možda najbanalnija točka od svih, ali mora biti ovdje: uspomene. Izrađivanje fotografija i čuvanje karata (oboje obožavam) ustaljeni su načini prisjećanja. Ali zašto ih ne asociramo s pisanjem, odnosno čitanjem? Ono je možda najintimnija forma umjetnosti jer ulaziš u um autora, a svima nam je poznat dezorijentiran osjećaj podizanja pogleda s dobre knjige shvaćajući da se ne nalazimo zapravo u fikcionalnom univerzumu. Neki dan sam, na primjer, po prvi put sama otišla u kino, što je za mene bio važan solo date. Ulaznica na kojoj piše datum i naziv filma podsjećat će me na to zauvijek. Ipak, da uzmem dnevnik i zapišem svoj doživljaj – od užurbanog spremanja, šetnje do Kinoteke i ulaska u dvoranu do ne gledanja u mobitel kad god sam se osjećala „čudno“ da sam na takvom mjestu sama – osjetila bih to kao da se događa sada. Obavezno to radim nakon putovanja jer se ne želim sjećati samo bljeskova londonskih i bečkih tumaranja – želim da mi uspomena nikad ne odumre.
Postavlja se, naravno, pitanje kada i kako. Započela sam tekst s naglaskom na stvaranju navike, no ne mislim da postoji jedinstven odgovor. Primjerice morning pages – pišu se odmah ujutro kako bismo „očistili“ glavu i krenuli u dan svježi. Za mene to nikad nije funkcioniralo jer jutra nisu moje vrijeme, niti mislim da bi se takvo pisanje moralo tretirati kao obavezu koja se u određenom trenutku u danu treba obaviti. Zapravo, ne znam bih li svoj journaling nazvala navikom, barem ne dnevnom, jer sam nažalost (donekle) odrasla, a odrasli život voli se uplitati u navike stvorene za dušu. Ali dobre vijesti su da nije važno. Ne mora biti ujutro, navečer, svaki dan, svaki drugi dan. Ne mora biti dugo, kratko, uredno, uzbudljivo. Journaling tečajevi nisu potrebni. Bitno je da ga ima, barem ponekad, u 3 strane ili 3 rečenice. A dnevnik se može uzeti svuda pa izvaditi u pauzi, vožnji vlakom, ili gdjegod između.
Jer, na kraju, ne znam pod koju bih točku stavila osjećaj koje ono pruža. Riječi nadilaze papir i događaji postaju bezvremenski i smanjuju dojam da nam život prelazi pred očima, a mi ga, bespomoćni, promatramo. A jednom dok se na osjećaj suprotan tome navučeš – naučiš „usporiti“ vrijeme – poželjet ćeš ga više i više jer ćeš znati koliko je dobar i navika će, usred svog kaosa, doći. Pa će, ponovo usred kaosa, nestati i opet ćeš je stvoriti, a s 80 godina će ti biti drago što sve svoje faze možeš osjetiti ponovno.
“Why do we write? A chorus erupts. Because we cannot simply live”.
– Patti Smith
O autorici
Ena Vincek rođena je 8.12.2003. u Varaždinu. Završila je Glazbenu školu u Varaždinu i stekla zvanje glazbenice klaviristice. Studirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Puli, a trenutno studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Čita, svira, piše, sanja.
