U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Svi smo ponekad malo kao Tony
Zaredalo mi se nekoliko savršeno dosadnih dana. Atmosfera u zraku bila je dovoljno mirna da mi dopusti ignoriranje učenja i ostalih obaveza. Mogla sam uživati u svom kutku dnevne sobe, umotana u deku, s kavom pri ruci i svojim preslatkim psom pored sebe. Tadašnji reading slump bio je direktna posljedica dugih zimskih mjeseci ispunjenih predavanjima i obaveznom literaturom. Slobodno vrijeme sam ovih mjeseci rijetko ispunjavala gledajući serije, a sad sam osjetila potrebu da radim upravo to, besciljno buljim u neki sitcom koji ne traži puno angažmana od mojeg opterećenog mozga. Osim toga, obuzela me svima poznata zimska depresija – emocije nisu bile sasvim u skladu i misli su mi odlazile na kriva mjesta. Očajnički sam trebala odmor i jednostavan humor, onaj tip nerada od kojeg će mi biti toliko dosadno da me resetira. Iz svojih savršenih par dana neću dobiti ništa puno osim atrofije mišića i tuge što svoju oazu ostavljam iza sebe zbog faksa, kao i mnogo puta dosad. Nesortirane misli ostat će takve i postati gore, samo ću od obaveza zaboraviti na njih.
Ništa tog tipa me nije zvalo dok sam listala Netflix. Nije me bilo pretjerano briga za bliske grupe prijatelja, srednjoškolske brige koje su uvijek kraj svijeta, obiteljsku dinamiku i isforsiranu parodiju svakodnevnih problematika. Poznato je da nam mozak, kad je i sam već negativno orijentiran, teži takvoj stimulaciji. Tužna glazba kad sam već tužna pogađa pravu žicu. Možda je do utjehe ili validacije takvog stanja, a što god da je, znam da je osjećaj (ironično) puno bolji od slušanja glazbe koja bi me trebala podići. Realno, zašto bih lagala samu sebe? Što ne valja s malo samosažalijevanja i odbijanja ičeg što bi moglo pomoći? Pustite me da mi u ušima sviraju Noah Kahan i Tom Odell. Nemojte ni pokušavati. Potrebno mi je. Distrakcija prelazi u tupost.
I tad mi se, u moru naslova i glumaca, ukazalo lice koje se čini adekvatno da prati moju bezvoljnost. Ricky Gervais u satiričnoj seriji After Life. U tom mi je trenutku bio poznat iz nekih isječaka njegovog stand-up-a i ništa više, ali sinopsis je govorio o udovcu koji se kroz besmisao života kreće sarkazmom i crnim humorom i predosjetila sam da je na tom zadatku bio ispravan glumac. Raspoloženje mi je ionako bilo nisko, no uspjelo je ići niže pa stagnirati nakon što sam se naviknula na oronuli tempo života likova s kojima sam se upravo upoznala.
Tony (Gervais) radi kao pisac za lokalne novine u malom fiktivnom engleskom gradiću. Ne samo da ga je smrt žene Lise bacila u depresiju, već je razvio i filozofiju da, budući da nema više za što živjeti, a ne bi se trebao ubiti, može kazniti svijet kako želi – za posljedice ga ionako nije briga jer, opet, život nema smisla. Njegova svakodnevnica postaje začaran krug koji se vrti oko posla, posjeta ocu u staračkom domu, posjeta groblju, brigom za psa Brandy i gledanjem starih kućnih videa s Lisom dok ne zaspi. Gotovo svaki dio dana koji zahtijeva interakciju s drugima, a u to se nikako ne ubraja Brandy koja mu jedina daje razlog za život, praćen je sarkastičnim opaskama, mrštenjem, nezainteresiranošću i jasnom porukom da ga se ostavi na miru.
Zašto bi itko htio pratiti takvog lika iz epizode u epizodu? I zašto ga svi ti sporedni likovi trpe?
Čitala sam komentare i osvrte koji govore da je serija napravljena vrlo egocentrično od strane Gervaisa koji ju je i napisao i režirao pa se na ova gornja pitanja nema odgovora, jednostavno nema smisla. To je jedan način na koji možemo gledati na ovu „narcisoidnu“ radnju, ali ja preferiram drugi.
Rekla bih da se uz glavnu, Tonyjevu radnju, odvija i više sporednih koje sve pričaju istu priču. Osobno mi baš ta kolektivna narativna struktura sačinjena od pojedinačnih muka daje pravi čar seriji. A svi oni ostaju uz Tonyja ne samo zato što, npr. kao kolege s posla, moraju. Vjerojatno ostaju jer dio njega vide u sebi, s druge strane jer ga sažalijevaju, a ponekad dobiju utjehu i savjet. Nekolicina njih mi se činila dosadnim i nevažnim filler likovima koji služe kako bi se Tonyjev jad veličao. Tonyjeva tuga je, realno, najzanimljivija, a i lik je koji nas najviše zabavlja, ipak nitko od ostalih nije toliko oslobođen i nefiltriran kao on. Njegova ga je nesreća oslobodila gotovo svih ovozemaljskih briga i interesa pa ima smisla da je u centru pozornosti. U isto vrijeme, ostali se brinu oko samotnog života, niske plaće, (ne)zadovoljavajućeg posla i čine mrežu individualnih iskustava koja se, u široj slici, zašto točno čine manje vrijednima? Samo zato što nisu u fokusu i ne znamo dubinu koju dosežu, a s druge strane jer se, jadni, možda i dalje trude ne znajući da je besmisleno; nisu dostigli Tonyjevu razinu.
U Cambridge Dictionary postoji riječ za osjećaj kad shvatiš da svi ljudi oko tebe vode živote koji su jednako živi, potresni i intenzivni kao i tvoj i u kojem su oni glavni likovi: sonder, a otkad znam za ljude koji me imalo podsjećaju na Tonyja, smatram da nam kronično fali sonder-a i empatije.
Gledajući na ovaj način, onaj opis Tonyja je površan i u početku smo natjerani da ga kao takvog percipiramo. Iako u suštini pratimo njega i iako se čini najočajniji, najtužniji i sve što je najteže – i on je tek dio kolektivne tuge. Samo je još jedan čovjek kojeg je snašao najgori dio njegove osobne stvarnosti, ali čiji opasan gard ipak nije otporan na tuđu patnju ili one trenutke kad te sreća uhvati nespremnog i ne možeš se, koliko god bilo loše, oduprijeti. I dalje može učiniti da se netko osjeća manje sam, koliko god samo se on osjećao.
Uvijek mi je drago nekome „prodati“ dobru seriju, ali, ako išta, ovdje želim prodati širi pogled na svijet, pogotovo kad se radi o ljudima oko nas, bliskima ili ne. Vrijedi iskoračiti iz svojeg uma i živjeti s pretpostavkom da nismo jedini koji su sretni, shrvani, jadni. Koliko god individualno i pojedinačno, neusporedivo s ičijim tuđim, ono što osjećamo u nekom svojem obliku osjeća i osoba pored nas. To nikako ne umanjuje težinu naše situacije i validnost naših osjećaja, ali stavlja razne stvarnosti u perspektivu. I njoj je najgore i život više nema smisla.
Baš kad je tako, baš kad nas nitko i ništa ne može u potpunosti shvatiti, nemojmo biti Tony iz sinopsisa. Tek će se tad, kad zaboravimo kako biti empatični, svijet oko nas stvarno urušiti.
I, kad god je moguće, imajte uz sebe psa.
O autorici
Ena Vincek rođena je 8.12.2003. u Varaždinu. Završila je Glazbenu školu u Varaždinu i stekla zvanje glazbenice klaviristice. Studirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Puli, a trenutno studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Čita, svira, piše, sanja.
