U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Sezona kontemplacije
Postoji toplo i, svom srećom, hladno doba godine. Isto tako postoje ljetne i jesenske knjige. Te jesenske se pretaču u zimske. Na početku jeseni tražimo ugodne naslove s kojima se možemo umotati u deku, šalica čaja pored, uz osjećaj nove sezone pod prstima. Kako vrijeme uzmiče i jesen prelazi u zimu, nerijetko se kroz pukotine u nama koje nikad nemamo vremena sanirati ušulja sezonska depresija. Najednom nije važan posao, obaveze i sve ostalo za što u danu tražimo onih par ekstra sati. Važna je kontemplacija koja nam postaje neizbježna, egzistencijalni ugođaj koji prijeti potpunim raspadom ako mu ne damo prostora. Advent, pritisak i sve što je potrebno dovršiti do kraja godine guši nas, postajemo prestimulirani svime što se pokreće i blješti nam ravno u oči. Kao da nas, umjesto da podiže, u jednom trenu krene spuštati. I pitamo se što tada.
Gdje pronaći odgovore ako ne u zadiranju u umove drugih koji se nose s istim i potpuno drugačijim mukama?
Kako se nositi s težinom svakodnevnice koja je monotona ako ne čitanjem, koje nam ukazuje na trenutke preko kojih prelijetamo, a u svojoj posebnosti su (ne bismo očekivali) nesvakidašnji?
Je li život stvarno više od toga – od razgovora, ideje, nelinearnog pomaka, nošenja s tugom, pronalaska jednostavne magije?
Što, od književnosti, u svojem nenametljivom prikazu raznih sudbina, bolje ukazuje na sitnost i značaj svega kroz što prolazimo?
Istom se izvoru, na kraju dana, uvijek okrenem.
Zato, kad me snađe sezona kontemplacije, pažljivo biram knjige. Neke su sanjarske, neke pesimistične i sa svakom vrijedi uzeti vrijeme, razmisliti o svojem položaju u njima. Riječi nas prate u stvaranju smisla.
Par njih koje mi prave društvo kad društvo svakodnevnice postane monotono…
Sally Rooney: Intermezzo
Čitam je trenutno. O njoj razmišljam i kad ne čitam. Prati me i proganja u danu i u snu, ta meditacija na život i tugu kroz 400 stranica. Dvojica braće, šahist u svojim 20-ima i odvjetnik u 30-ima, svaki u svojem svijetu i na svoj način navigiraju kroz smrt njihova oca. Na putu unedogled ukazuju im se prošlost, žene, snovi, komplicirani i dvosmisleni odnosi. Što od toga odbaciti, a što će pomoći? Knjiga je puno više od nošenja s tugom – zapravo, radnja je gotovo nepostojeća, ali gotovo svaka stranica mi daje poriv da o svemu što likovi govore promislim i sama.
You can drive yourself crazy thinking about different things you could have done in the past. But sometimes I think, actually, I didn’t have that much power over my life anyway.
Jean-Paul Sartre; Mučnina
Sartre je u drugoj polovici 20. stoljeća bio najugledniji francuski intelektualac i filozof. Njegova filozofija egzistencijalizma nalaže da na svijet dolazimo bez predodređenosti, a smisao stvaramo sami. Roman Mučnina dnevnik je fiktivnog francuskog povjesničara A. Roquentina. Prožet je osjećajem mučnine koju u potpunosti oživljuje – sveprisutna je i svugdje je oko njega, gotovo živa.
Vjerujem da smo svi, barem jednom u životu, imali onu šetnju koja ne vodi nikud osim još jednom krugu oko kvarta kako bismo razbistrili glavu, no jedino što smo iz toga dobili bio je još koji upitnik iznad glave. Možda nas je u toj šetnji jedino neka draga pjesma donekle izbavila iz vrtloga misli, baš kao i ovog outsider-a.
Pojavio sam se pukim slučajem, postojim kao kamen, kao biljka, kao mikrob. Život mi je rastao nasumce i na sve strane. Ponekad mi upućuje nejasne poruke; a onda opet razabirem samo neko zujanje bez ikakva značenja.
Patti Smith: Just Kids
Volim sanjare i to što na život gledaju kao na vrelo mogućnosti, čak i kad im se više puta kaže da su idealisti i nerealistični. Takav je i umjetnički život Patti Smith i Roberta Mapplethorpea u 60-ima i 70-ima, dvoje djece u New Yorku bez ušteđevine i pravog cilja, ali jedno s drugim otkrivajući tajne glazbe, poezije, umjetnosti. Patti o njihovim mladim životima, ljubavi, strasti i žalosti piše na senzibilan i poetski način. Svaka rečenica ima značaj, pogotovo onim malo izgubljenim i neinspiriranim dušama.
Where does it all lead? What will become of us? These were our young questions and young answers were revealed. It leads to each other. We become ourselves.
Karl Ove Knausgård: Moja borba
Tek prvi od šest dijelova u serijalu autobiografske fikcije, i natjerao me da čitam dalje. Norveški pisac Knausgård zaziva sjećanja iz adolescencije i ranog odraslog života na detaljan i esejistički način. Bavi se temama pripadnosti, biranja svojeg zvanja, pisanja, obiteljskih odnosa, Nije mi bilo dosadno 6 ili više stranica čitati o mislima potaknutim buljenjem u promet, kad iziđe iz ureda, puši na ulici i svakodnevni prizori probude dublju zanimaciju.
Ako o nečemu znate premalo, to ne postoji. Ako znate previše, opet ne postoji. U tome je bit pisanja. Ne u tome što se negdje događa, ne u tome kakvi su se događaji negdje odigrali, nego negdje samo po sebi. To negdje mjesto je i cilj pisanja. Ali kako onamo doći?
Ovo nije self-help. Ovo su mašta, iskustvo, osobne filozofije.
Zato ih ne nudim kao rješenje, već kao prijatelje koji propitkuju i provociraju, a kroz sve to ih prihvaćam i volim. Nadam se da će još koga dotaknuti.
O autorici
Ena Vincek rođena je 8.12.2003. u Varaždinu. Završila je Glazbenu školu u Varaždinu i stekla zvanje glazbenice klaviristice. Studirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Puli, a trenutno studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Čita, svira, piše, sanja.
