Očajnički se trudio objasniti joj.
No, što se više trudio, činilo se da ga je ona sve slabije razumjela.
Njegove su je rečenice uspavljivale. Uvijale su se unedogled, račvale se i polukružno okretale. Ako bi poneka i privukla njezinu pažnju, prije nego bi o njoj stigla razmisliti, on bi već jahao dalje na trećoj hiperboli.
Uvjeren da magistralno vodi ovaj razgovor. Da je vješto, i prije svega civilizirano, vodi od zaključka do zaključka. I da je svaki od tih zaključaka dovodi upravo do pitanja kojima je on žudio dati odgovor. Uz objašnjenje. Za sve je postojalo objašnjenje. Za sve je moralo postojati objašnjenje! Jer kakav bi to bio svijet? I kakvi bi to bili ljudi?
Pa čak i unatoč tome što ga ona za vrijeme čitavog izlaganja nije prekidala, nije postavljala pitanja, a nije, nijedanput, to još uvijek nije značilo da joj on ne bi trebao objasniti.
I bio je siguran u uspjeh. Kako bi išta moglo poći krivo?
Ta imao je tako jasnu viziju. Reći će joj što misli, a ona će razumjeti.
Kako je to mogao znati? Tako što se pripremao.
Nekoliko sati ranije, Otto je izašao iz ulaza svoje zgrade u Novoj Vesi 42. P
ogledao je na sat. Bilo je rano popodne. Imao je još dovoljno vremena.
Podigao je okovratnik kaputa da se zaštiti od vjetra i, umjesto prema gradu, kako je to obično činio, krenuo je ovoga puta na sjever, prema Zvijezdi.
Jesen je još bila blaga, ali sa sljemenskih padina već su se spuštali prvi zamasi studenog sjevernjaka. Fijukali su ulicama, tjerajući mačke u zaklon pod podove parkiranih automobila.
Posve rastresen, uspijevao je zakačiti svaku kantu za smeće pored koje bi prošao.
Morat će se sabrati. Ne može ovakav pred nju. Imao je još cijeli govor posložiti u glavi dok se ona ne vrati doma, no, znao je, ako zapadne u optužbe i okrivljavanja, pogotovo ako do tog dijela dođe prerano, propustit će priliku da ga ona shvati ozbiljno. Zato je svemu trebalo pristupiti strateški.
Uvukao je glavu još dublje u okovratnik kaputa, kao da je misli želio zadržati na okupu prije nego što ih vjetar ponovo ne raznese u nepovrat, poput bezobraznog službenika koji mu svojim upadicama prekida rečenice i nadglasava ga, vjetar mu je uskraćivao samoću.
Povlačio se u sebe, da, i vjetar mu je brusio živce, da, i bio je zbrkan, to svakako, ničime to nije poricao, ali istina je, dakako, bila slojevita, i vjetar nije bilo jedino od čega se želio sakriti.
Trenutak mu je bio nezgodan da ga prepozna netko iz one rupčage od birtije pored koje je morao proći na svom putu, one sićušne stajačice na uglu Gupčeve zvijezde i Medvedgradske ulice, u koju je znao prije često zalaziti.
Onog utočišta za beznadne, koje punim sjajem zabliješti tek pošto mu radno vrijeme istekne, i to samo ako vas iznutra netko poznaje. A njega je poznavao pipničar Luka.
– Di ste, sused!? Bute ušli? Imam finog beloga danas. – vikao bi za njim, pozivajući ga da se posklizne. Bio je to veseo, punašan momak, pomalo slab na dame u godinama.
Točio je bijelo vino iz plastičnih demižonki, valjao svoj kiseliš gazdi ispod pulta, častio, točio preko rubova čaša, za jednoga pipničara, i sam kapljicu previše zaljubljen u gemišt.
I motocikle. Stare, bučne motocikle. Zamišljali su ga kako klizi okukama zagorskih brega i nateže bocu dok pretječe na dvostruku punu.
Sretna budala! Bio je glasna, sretna budala. Jedna od onih što ti u tren oka poprave dan.
– Navratite posle, sused! Bilo bu veselo!
Pronašli su ga s daljinskim na prsima. Umro je u svojoj sobi, trijezan, sam, ispružen na krevetu, gledajući televiziju.
Otkako je pipničar prelio zadnju čašu, Otto je izbjegavao to mjesto.
Sada se uspinjao Mlinarskom. Oduvijek je tu ulicu smatrao promašenom. Uzdizala se nad Medveščakom, otvarala pogled na mirogojske arkade i kaptolske krovove, kao stvorena za kasnovečernje šetnje put Gornjeg grada, sada posve kolonizirana idejom vozača kako će do posla, ili do kuće, ili kamo god da prokleto krenuli, stići brže preko brda nego kroz grad.
No, to više nije bilo važno. Uronio je u misli. Uspio se usredotočiti.
Više nije bilo važno gdje se nalazio, koliko je bio uzak nogostup, po kojem je izbjegavao stupove javne rasvjete, pukotine u betonu i pseća govna, ni kojom su brzinom jurili automobili oko njega.
Bacio se na podrobnu analizu događaja od jutros.
Događaja koji se odvio u njihovoj spavaćoj sobi i nije trajao duže od sekunde.
Minijaturne geste kojom mu je započeo dan.
Događaja toliko sićušnog u svojoj pojavnosti da bi sasvim sigurno promakao čak i gospodinu doktoru, njihovu terapeutu.
Dobro mu je bilo poznato koliko bi se namučio objašnjavajući gospodinu doktoru zašto mu je upravo taj događaj važan, osim zbog toga što mu je u sjećanju još toliko svjež, i zašto je upravo taj događaj znakovit za sve što trenutno osjeća, za sve što mu ona radi, a da toga nije niti svjesna, za sve ono zbog čega se više i ne prepoznaje kada razmišlja o sebi i svom životu.
Na tom će događaju temeljiti razgovor za koji se pripremao. Ona će se sigurno sjetiti. Ta bilo je to jutros. I zbog toga će biti kadra razumjeti.
Prvi se toga jutra ustao iz kreveta. Izvukao se iz popluna, navukao papuče, i tek što je zakoračio da u tišini napusti spavaću sobu, ona se trgla, a mogao se okladiti da je spavala, i povukla poplun na svoju stranu.
Zašto je to učinila? Zar se smrzavala cijelu noć?
On mora da ju je tijekom noći ostavio nepokrivenu, bilo mu je to savršeno jasno, ali zašto je čekala jutro?
Zbog čega bi drugo to učinila, u stilu u kojem je to učinila, tako da on ne može, a da ne primijeti, ako ne zato da se on osjeća loše, da mu bude krivo što je takav gad, da samome sebi predbacuje da je nemaran prema svojoj voljenoj, da čak i u snu, obamro i nesvjestan, misli samo na sebe i svoju dobrobit. Eto, tako mu je počelo jutro. S grčem u želucu.
S grčem u želucu hodao je sada i Jurjevskom.
Još ga je uvijek hvatala jeza kada bi se sjetio one večeri nakon potresa, večeri u kojoj su Jurjevska i on imali bliski susret.
Pogleda fiksiranog na evakuacijski ruksak, nije uspijevao miran sjediti kod kuće. Želio se svojim očima uvjeriti kroz što je sve njegov grad toga dana prošao, koliko su teške bile rane koje su mu zadane.
Tlo je i dalje podrhtavalo. Svako podrhtavanje u njemu je izazivalo paničnu reakciju. No, on je svejedno šetao gradskim ulicama u tu prijeteću večer kasnog ožujka.
Na potezu od vrha Mlinarske do Ilirskog trga, tamo gdje je najuža, Jurjevska je ulica bila zatrpana razvaljenim dimnjacima i otkinutim fasadama.
Ruševine su se zlokobno nadvijale nad njim poput noćne more. Željele su ga progutati.
Samo da je mrvicu jače zatreslo, poginuo bi za treptaj oka.
Utekao je obliven hladnim znojem. Trčao je sve do doma. Trčao je na sigurno.
Ali, tek nakon što se dočepao svoje zgrade, tek pošto je otključao vrata i ušao u stan, jedan pogled na prevrnuti namještaj, na pukotine po zidovima, na razbijena stakla zidnih slika, i shvatio je da te noći u Zagrebu nigdje neće biti na sigurnom.
Laknulo mu je kad se konačno dočepao Ilirskog trga.
Klinci su na klupicama podno Zvjezdarnice pušili travu. To mu je bilo drago.
Ali, gdje je ono stao? O čemu je zadnje razmišljao?
Ah da. Stao je na njenim manipulativnim strategijama. Njenim suptilnim manevrima zbog kojih je ispadao lud.
Kako su ga samo znale gledati njezine prijateljice. Onim prodornim pogledima kojima su mu željele poručiti: „Znamo sve, ispričala nam je sve. Znamo sve, i zato te držimo na oku. Jedan pogrešan potez, i pregrist ćemo ti grkljan.“
– Vještice! – pomisli. – Sve su to vještice, pogledaj ih što mi rade!
Odjednom su se lica njezinih prijateljica počela ukazivati na licima prolaznika s kojima se mimoilazio, na licima ljudi što su iz svojih stanova gledali van kroz prozorska okna, na licima staraca i oronulih duša, čak i na licima školaraca što su lutali ulicama nakon što im je odzvonio zadnji sat, a kada je jedna od njezinih dlakavih prijateljica zarežala na njega i iskezila mu očnjake, dok ju je druga, jedva nešto manje dlakava, držala na uzici, promijenio je mišljenje.
Ideja da se popikne o jednu za smirenje više se nije činila toliko odbojnom.
Bez puno ustručavanja ušao je kod Žnidaršića i zatvorio za sobom vrata.
Unutra je zatekao dvije vrste ljudi.
One kojima to dobro stoji, kojima se boemština isplatila, i one po koje bi netko trebao doći da ih odvede prije nego bude prekasno. Netko tko će pokupiti za njima kapute i šalove, strpati ih u taksi, kod kuće ih obrijati i staviti na spavanje, a onda ih takve ujutro posjesti ravno pred agenta za zapošljavanje.
Vidio je za života mnoge talente kako se utapaju u čašici, i mnoge što su poput delfina iskakali iz čašice i činili čuda. Pitao se kojoj od tih skupina je pripadao on.
Jednu za smirenje popratila je još jedna za hrabrost, a za njom je uslijedilo i nekoliko putnih. I tada je bio spreman.
Što je u glavi posložio, posložio je.
Ulice pod njegovim nogama sada su se brže izmjenjivale.
Iz Basaričekove skrenuo je prema Opatičkoj, pa kroz Kamenita vrata do Radićeve. Tamo je stubama presjekao do Tkalčićeve i ubrzo se našao nazad na Novoj Vesi.
Uskoro će biti doma. Izaći će pred nju i zahtijevati razgovor.
Ako ne pristane, znat će da joj više nije stalo. Ali, pristat će. Sigurno će pristati. Makar je natjerao.
Dva sata kasnije, sjedili su na kauču u dnevnom boravku, a on je i dalje govorio.
Očajnički se trudio objasniti joj. No, što se više trudio, činilo se kako ga je ona sve slabije razumjela. Da je samo na časak skrenuo pažnju sa sebe, primijetio bi vjerojatno kako ona već napola spava.
Da nije pred njom umirao od straha i previjao se od nesigurnosti, shvatio bi kako se ona jutrošnjeg događaja ni ne sjeća, štogod da je napravila, učinila je to nesvjesno, ni ne probudivši se, ako bi je se upitalo, a nije, nijednom, to se uopće nije ni dogodilo.
Što je samo učvrstilo njegovo uvjerenje da ga ona obmanjuje.
Utoliko se razmahao rukama po zraku, ushodao po dnevnom boravku tamo amo, i u nekoliko navrata zaurlao u jastuk.
A kada je skrenuo na govor o osobnom integritetu, o svome biću, i o svojoj duši, o poretku svih stvari, i o svemiru i vječnoj energiji, osjetio je da mu voda prodire u pluća.
Prekine ga usred rečenice.
On zausti da je dovrši, ali na usta mu iziđu samo mjehurići zraka.
Svojom zadnjom rečenicom izdisao je i svoj posljednji dah.
Zaronio je preduboko. Utapao se.
U mraku i potpunoj tišini u kojoj se našao, nakon dva sata koliko je neprestance govorio, njegov su glas, i njegove riječi, bile jedino što mu je i dalje odjekivalo u ušima. Može li gore nego umrijeti slušajući se?
Krenuo je mahnito lamatati rukama i nogama, izvrtio se na sve strane, za ništa se nije bilo uhvatiti, izgubio je pojam o tome što se nalazilo gore, a što dolje, što je naprijed, a što otraga, sve je oko njega bilo jednako modro.
Tračak svijetlosti ukaže mu kroz mutež vode njeno lice.
Još uvijek je bila tu. Sjedila je na samom rubu obale i gledala ga kako se utapa. Nije se ni pomakla. Kakva bešćutnost.
Propeo se prema njoj ne bi li je dohvatio i povukao je za sobom preko ruba, da se utope zajedno, ali neuspješno.
Samo je ubrzao cijelu stvar.
Sada je tonuo kao kamen, kao teški teret kojeg se upravo netko riješio, kao čekić koji je izgubio nakovanj.
Stjepan Jureković (rođ. 1979. u Zagrebu), iako piše još od studentskih dana, i u pisanju pronalazi životni sok, u čast skromnim iznimkama, još uvijek je neobjavljeni autor.