Polaznici pišu je rubrika posvećena tekstovima naših polaznika i polaznica nastalim na radionicama kreativnog pisanja, iz procesa učenja, zajedničkog rada i razmjene iskustava.
Kratku priču „Svaki je dan smak svijeta” Dean Trdak napisao je na Zoom radionici Putovanja kao priče s Kristinom Gavran.
***
Ne vjerujem u Boga, Rozi, nikad nisam vjerovao u njega, barem ne u onakvog u kakvog ti vjeruješ, u boga koji kao deus ex machina iz one latinske fraze na kraju priče nagrađuje dobre i kažnjava zle, u boga-strojovođu koji nepogrešivo vozi svoj vlak prema ostvarenju svrhe koju zna jedino on i nitko drugi. Kad pogledam prema vrhu stubišta, četvrtom i petom katu koji su u mraku jer su žarulje već mjesecima pregorjele, čini mi se da je Bog odavno ugasio svjetlo i iskočio iz lokomotive kad je shvatio da je vlak skrenuo s tračnica, da se nešto poremetilo u njegovom savršeno podmazanom mehanizmu uzroka i posljedice.
Uvijek sam ti se divio što si vjerovala, bila sigurna u to da si, od Boga, providnosti, koga li već, predodređena za dobar život i što nisi prestala vjerovati u to ni kad si se udala za mene, iako se činilo da s vremenom tvoja vjera polako blijedi, možda ne toliko u Boga koliko u mene i, kako su se pred nama nizale ono za što si ti vjerovala da su mogućnosti, prilike koje nismo smjeli propustiti, kao u onom vicu u kojem Bog kaže čovjeku što ga moli za dobitak da uplati već jednom taj vražji listić, govorila si, dat će Bog, samo daj se više čovječe pokreni. A ja, da budem iskren, nisam imao pojma o čemu govoriš, kao računovođa cijeli sam se život bavio brojkama, izračunima, postocima i na kraju jednadžbe nikad nisam pronašao matematički dokaz o postojanju Boga, konačni zbroj moje tablice uvijek se odnosio na ono što se može kupiti u dućanu a što ne može, je li poskupio benzin i je li možda ponestalo kave, znaš i sama kakva su bila vremena. A ti si govorila da mi ne valja ta matematika, da vidim li ovog ili onog rukovodioca, onog skladištara iz tvog sela koji je postao načelnik općine, onog vozača što se prometnuo u direktora velike firme. Ne brini se, rekla si, dat će Bog, natjerala me da odjenem svoje jedino svečano odijelo i jedne me nedjelje odvukla na misu u crkvu s druge strane pruge. Bilo mi je silno dosadno, nisam znao što radim, kad treba ustati, kad kleknuti, a kad nešto reći, ti si me gledala kao da sam ti opet, po tko zna koji put, nešto oduzeo, kao da sam ti oteo komad života sramoteći te pred tim ljudima u crkvi koji će jednog dana odlučivati o sudbini četvrti, grada, možda i cijele zemlje, a onda sam ti u očima ugledao konačno, neopozivo razočaranje. Drugih sam te nedjelja, uz kavu i konjak, čekao u kafiću preko puta, sve dok nisi odustala od crkve, a na kraju i od mene.
Ponekad u novinama čitam o tim tvojim skladištarima i vozačima i ni sama ne znaš koliko se puta zapitam što bi bilo da sam te poslušao, ne samo tada nego i inače, da nisam bio slabić i mlakonja koji se uvijek uplaši i u posljednji čas od svega odustane.
Tog jutra pogled mi je skliznuo prema naslovima u starim novinama koje držim naslagane u stubištu ispred naših vrata, odmah kraj klupice, zato što ih ti ne želiš u stanu. Živcira te ta moja, priznajem, možda pomalo iritantna navika da svakoga dana kupujem novine a da ih ne pročitam odmah kao svi normalni ljudi nego tek poslije tri, četiri, a ponekad čak i tjedan dana. Kad vidim vijesti o svim tim ratovima, nesrećama, krizama, obično najprije pomislim, dobro, sve se to već dogodilo, prošlo je već tjedan dana i mi smo, unatoč svemu, još uvijek ovdje, vlak se još nije strmoglavio u provaliju. Onda mi pada na pamet da sam možda, kao uostalom i sve drugo u životu, propustio i to, da je svijet vani, dok ja ovdje pijem kavu i pušim, prestao postojati a da toga nisam ni svjestan.
Ugasio sam cigaretu, otpio zadnji gutljaj kave i bacio soc u vreću za smeće. Poslije ću vratiti šalicu unutra i oprati je. Tebi sam ostavio čaj na stolu, znam da ti nije strašno ako se ohladi, čaj i kavu uvijek si pila hladne. Na kiosku preko puta zgrade uzeo sam novine od toga dana i, za tebe, časopis o astrologiji. Kad sam se okrenuo, s hrpe smeća na kontejneru kraj kioska promatrala me vrana. Gledala me gotovo ljudskim pogledom kao da me upozorava da ne idem dalje. Prenuo sam se i pogledao prema kraju ulice. Što više čovjek stari, to mu se stvari čine sve udaljenije. A meni se, moja Rozi, tog dana činilo da neću uspjeti stići do kraja ulice, proći drvored i skrenuti do dućana. Bilo je vruće, znoj mi se cijedio niz košulju i dah mi je postao sve plići, što zbog sparine, što zbog prokletih cigareta. Negdje nasred puta, u procijepu između dviju zgrada, na livadi pokraj košarkaškog igrališta, ugledao sam tri Indijke u onim njihovim tradicionalnim haljinama kako plešu i mobitelima fotografiraju same sebe i jedne druge. Čega sve nema na ovom svijetu, Rozi.
Iako je bila subota ujutro, u Sparu još nije bila tolika gužva. Prolazeći između polica razmišljao sam o tome kako je svijet poludio, sve je postalo tako skupo, cijene su otišle u nebo, Rozi, onaj tvoj Isus jednom je ribom nahranio tko zna koliko tisuća ljudi, a danas je konzerva tune luksuz koji si ne može baš svatko priuštiti, posebno ne umirovljenici. Uzeo sam jednu konzervu tune, tri konzerve mesnog doručka, malo limuna i svježe paprike, kruh, kavu za sebe i paketić čaja od šipka za tebe. Čim sam izašao, zastao sam da bolje namjestim vrećice u ruci, a onda sam s moje desne strane ugledao kolonu mladića i djevojaka u crnim majicama koja je upravo zašla iza zavoja i kretala se prema meni. Bilo ih je toliko da su neki hodali i po pločniku, usporavajući automobile koji su iza njih nestrpljivo trubili. Mladež je razdragano nešto pjevala, a onda su svi podigli desnice i uzviknuli fašistički pozdrav. Kad su mi prišli dovoljno blizu, vidio sam da neki od njih, osim povijesnih grbova i mačeva, na majicama imaju stilizirane crteže Isusa i Gospe. Ustuknuo sam za korak, a oni su prošli pokraj mene i preplavili trgovinu.
Kad sam došao kući, spustio sam rolete gotovo do kraja jer je već postajalo vruće. Ručao sam tunu s limunom i popio čašu vina. Popušio sam cigaretu u haustoru, a onda u dnevnoj sobi na kauču otvorio novine od prošle subote. Već dugo ne palim ni televizor ni radio. Među roletama sam ostavio taman toliko prostora da svjetlo obasja novinske stranice rastvorene preda mnom. Sve su vijesti zapravo bile vrlo slične kao i prošlog petka: bombardiranja, civilne žrtve, izglađivanje nedužnih,. Europski istražitelji istražuju pronevjeru javnog novca. Inflacija i dalje raste. A onda mi je pažnju privukla vijest iz tjednog priloga Magazin koja je govorila o tome kako se društvenom mrežom Tik-Tok proširilo vjerovanje da se za nekoliko dana treba dogoditi svojevrsni smak svijeta, odnosno, da će tog dana, točnije, prošli utorak, pravednici širom svijeta, slično kao Isus i Marija, biti uzneseni na nebo, da će ih nebeska sila, ma gdje se u tom trenutku nalazili, u školi, u tramvaju. usred sastanka na poslu, poput laserske zrake u znanstveno-fantastičnim filmovima povući na nebo, dok će ostali grešnici nastaviti svoje bivanje na Zemlji kao da se ništa nije dogodilo. U članku je pisalo da su ljudi snimali videa u kojima su se opraštali jedni od drugih, jedni drugima ostavljali imovinu, povjeravali na čuvanje djecu ili pse. Kakvih sve ludosti nema na ovom svijetu, Rozi, svaki dan neki smak svijeta, pomislio sam, a onda sam sklopio oči i zaspao. Sanjao sam da sam u staklenom liftu koji me sve brže i brže vozi uvis, prema posljednjem katu i staklenom stropu zgrade kroz koji se vidi nebo, ali katova je odjednom bilo sve više i više, a stakleni je strop, koliko god se lift uspinjao, bio sve dalje i dalje.
Probudio sam se kad je već pao mrak. Podigao sam rolete i otvorio prozore. Večerao sam konzervu mesnog doručka i pola paprike. Dok sam pušio pred vratima, slušao sam uobičajene zvukove iz stanova u stubištu, zveckanje tanjura, početak TV dnevnika najprije na jednom a onda i na drugim programima, glasove roditelja koji djeci viču da operu zube, grebanje psećih šapa po vratima i prigušeno lajanje. Nedugo zatim, susjed s trećeg kata i susjeda s četvrtog izašli su s psima u šetnju. Nakon toga utonuo sam u misli koje ovdje nisam spreman podijeliti, misli koje se ne tiču nikog drugog i koje ću reći samo tebi, Rozi, kad za to dođe vrijeme. Odjednom, netko je pojačao televizor. Izgleda da su svi u stubištu gledali isti program, neki koncert, zato što su, jedan za drugim, iznenada svi pojačali ton na najjače, ali rifovi gitare i glas pjevača nisu dolazili sa svakog televizora istovremeno nego s laganim kašnjenjem, kao kad zbor pjeva neku melodiju u kanonu. Istodobno, svi u stubištu, a činilo mi se i svi u zgradi, tko zna, možda i svi u kvartu, zapjevali su, zaurlali istu melodiju i počela su se tresti stakla i zidovi. Pomislio sam da je možda stigao smak svijeta o kojem ću sljedeći tjedan čitati u novinama, a onda sam jurnuo u stan i počeo te dozivati, Rozi, Rozi, što se ovo događa. Otrčao sam do prozora. U tom trenutku vani je počeo vatromet kao na Božić ili Novu Godinu. Provirio sam kroz prozor, propeo se na prste i, kunem ti se da sam među krošnjama, na nebu iznad naših limenki, ugledao Gospu.
O autoru:
Dean Trdak prevodi romane, publicistiku i poeziju s engleskog, talijanskog i portugalskog, objavljuje razgovore s piscima, piše priče i recenzije knjiga. Priče su mu objavljene u časopisu Tema i na nekim književnim blogovima. Autor je dramaturgije dviju kazališnih predstava u režiji Morane Dolenc.