S Davorom Mandićem, piscem, novinarom i dugogodišnjim voditeljem radionica pisanja, razgovarali smo o procesu stvaranja, mentorskom iskustvu, promjenama na književnoj sceni i ulozi izolacije u kreativnom procesu. Davor je s nama i na Otoku riječi, programu koji pruža idelano okruženje za pisanje i stvaranje, kao mentor za kratku priču.
Cijeli intervju pročitajte u nastavku.
***
CeKaPe: Kratka priča često se smatra jednom od najzahtjevnijih formi pisanja – kako polaznicima približavaš njezinu strukturu i specifičnosti? Na što najviše obraćaš pažnju dok vodiš radionicu?
Davor Mandić: Iako kratka formom, kratka priča ima sve elemente koje ima i roman, s time da ih ima u nešto manjem obimu, što je s aspekta pisanja lakše jedino u smislu držanja priče pod kontrolom, ali je upravo to reduciranje, svođenje na bitno, ujedno i najteže. Da bismo ovladali kratkom pričom moramo stoga poznavati sve elemente važne za pisanje narativnog teksta: strukturu, naraciju, lik, dijalog, vrijeme i prostor, uz još poneki aspekt koji ovi elementi nužno otvaraju kada se promotre.
Ali najviše pažnje uvijek obraćamo konkretnom tekstu i pravila često donosimo „u hodu“, zato što je svako književno djelo idiosinkratično, unikatno, neponovljivo. Na kraju, nije li bit dobre književnosti, one koja je mijenjala stvari, uvijek bila makar mali prevrat, mala pobuna protiv sistema? Zato učimo pravila, ali i slavimo njihovo rušenje.
CeKaPe: Imaš dugogodišnje iskustvo vođenja radionica kreativnog pisanja, od Rijeke do dvorca Stara Sušica. Kako se, prema tvom mišljenju, mijenjao interes za kreativno pisanje kroz godine? Je li došlo do promjena u percepciji toga što znači “biti pisac”?
Davor Mandić: Pisac je izgubio primat u intelektualnom svijetu; pisca, ili spisateljicu, sve se manje pita o stvarima koje nas okružuju. Ali to se, čini mi se, događa i s cijelom humanistikom. Kao da STEM preuzima primat, pa nam svijest o svijetu oko nas oblikuju loše sročeni i ne baš najbolje povezani koncepti, jer da bi se promotreno ne samo razumjelo, nego i prenijelo, potrebna je verbalizacija, pretvaranje svijeta ideja u svijet teksta. A za to su potrebne kompetencije koje se stječu na suprotnoj strani rastuće negativnih trendova čitanja.
No to je globalna slika stvari, mikrolokacijski, u našem malom svijetu poučavanja kreativnog pisanja, većih bura nema, interes je stabilan, a polaznici otvoreni spoznavanju novog. Kada bih nešto kod većine njih mogao promijeniti, bila bi to navada pisanja gotovo isključivo na radionicama, a ne i u periodima između njih. No to razlikuje pisce od aspiranata; na nama mentorima je da damo alate, no na njima je da te alate koriste, ili odbacuju, samostalno.
CeKaPe: Koliko pisac treba biti nemilosrdan prema vlastitom tekstu? Kada znaš da je vrijeme za rezanje, prepravljanje, a kada za povjerenje u ono što je napisano?
Davor Mandić: Najteže od svih pitanja. Odgovor neće biti zadovoljavajući, ali on nikako ne može biti načelan. Odnosno valja to pitanje postavljati i na njega odgovarati uvijek, iznova. Meni je pomagao protok vremena, kada splasne euforija i tekst se može promotriti hladnije glave, lakše je uočiti slabija mjesta. Svakako pomaže urednik, ako postoji, a i tzv. beta-čitači, ljudi od povjerenja, različitih pozadina i navika čitanja, voljni ulaziti u vaše pokušaje. I, naravno, susprezanje ega, razumijevanje da smo željom za objavljivanjem teksta svijetu stupili na teren komunikacije s tim svijetom. A to u sebi nužno nosi i volju da se neke stvari prilagode, slušanje unutarnjeg ili vanjskog glasa koji kaže da nešto ne radi što bi trebalo raditi, ali i obrnuto, slušanje glasa koji u nekom trenutku kaže: ili ovako, ili nikako.
CeKaPe: Na radionicama često radiš s autorima i autoricama koji su na različitim “razinama” – neki tek počinju, a neki već imaju iskustva u pisanju. Kako prilagođavaš pristup i što misliš da je ključno za napredak svakog polaznika?
Davor Mandić: Jako se trudim da za svakog polaznika/polaznicu utvrdim sustav prosudbe primjeren njegovim/njezinim mogućnostima. I zapravo jedino na što ciljam u radu s njima njihov je rast, koji se ne mjeri na skali nekog općeg sustava vrijednosti, nego ovladavanja tehnikama koje njihovo pisanje čine boljim.
CeKaPe: Kako izgleda trenutak kada vidiš da je polaznik stvarno uspio prenijeti nešto novo u svom tekstu, kada vidiš da je “kliknulo”?
Davor Mandić: To svi primijete i ti trenuci su uvijek posebni.
CeKaPe: Otok riječi nudi izolaciju od svakodnevice. Kako misliš da ta vrsta okruženja može utjecati na pisanje i kreativni proces?
Davor Mandić: Budući da je pisanje u suštini samotnički posao, izolacija je u tom smislu izvrsna, ali radioničko pisanje ima i tu komponentu druženja i posvećenosti tekstu, koje se događa između pisanja, što se u „normalnom“ svijetu ne događa često, jer naša okruženja nisu uvijek raspoložena za književnost. Otok bi mogao ponuditi idealnu kombinaciju izolacije i komunikacije o bitnom.
CeKaPe: Radio si u novinarstvu, pišeš i vodiš radionice. Koliko se ta tri svijeta preklapaju? Ima li nešto što si iz novinarstva prenio u svoj književni rad ili obrnuto?
Davor Mandić: Konkretnost, preciznost, ulaženje u nepregledni svijet ideja koje riječima treba usustaviti, dati im oblik, smisao, funkciju… ili potražiti bjelinu, rupu, pukotinu u kojoj se nalazi bit. Nekako kao da sam uvijek u istoj misiji verbalizacije ideja, kakve god one bile.
CeKaPe: Ima li neka književna knjiga, esej ili tekst koji često preporučuješ polaznicima jer misliš da im može pomoći da bolje razumiju vlastiti proces pisanja?
Davor Mandić: Uvijek ih upućujem na dobre udžbenike kreativnog pisanja, ako su tome skloni. One koji žele još i značajnije ući iza procesa pisanja upućujem na teoretske knjige i koncepte, a nezaobilazan je i panteon kratkopričaša, jer najbolje se piše čitajući najbolje.
CeKaPe: U svom pisanju često tematiziraš obitelj i odnos pojedinca prema vlastitoj prošlosti. Kako polaznicima pomažeš da pronađu svoje autentične teme, ono što ih stvarno zanima?
Davor Mandić: Nastojim im uvijek pokazati da terora bijelog papira/ekrana ne bi smjelo biti. Čak i iz nevine i neambiciozne vježbice pisanja može proizaći nešto važno. Dapače, sjajni tekstovi često nastanu baš kad se uspijemo odmaknuti od sebe i od jake emocije koju gajimo prema nečemu. Neke najvažnije teme trebaju sazrijeti, jer ako ih se uhvatimo prerano, mogli bismo skupa s njima izgorjeti. S druge strane, ako me nešto ne dira, ako sam u nekom verbaliziranju samo zbog gimnastike, to će se na koncu osjetiti i teško da ću koga tim tekstom dotaknuti.
CeKaPe: Kada si ti osobno osjetio da si pronašao vlastiti glas u književnosti? Je li to bio dug proces ili trenutak prepoznavanja?
Davor Mandić: Mislim da sam ja u permanentnoj potrazi za glasom. Pisanje je za mene uvijek i pitanje o smislu i načinu mog pisanja.
Autor fotografije: Aleš Suk