Ovako je trebalo biti. Dovršeno školovanje, posao, više-manje stabilne veze (tko je tu ikad bio u pravu?), računi plaćeni na vrijeme, skoro prestao pušiti, bavio se sportom. Izgledao sam dovoljno dobro da okrenem koju glavu tu i tamo. Upravo napunio trideset petu i otkrio da polako sijedim na potiljku. Jel’ to značilo da napokon postajem mudar i star? Nije bilo veće greške u mojem postojanju. Sve što sam činio, činio sam kako je trebalo. Miran život u malom gradu. Profesor u srednjoj školi.
Moje je učenike književnost zanimala koliko rat u Siriji. Ako nije bilo na društvenim stranicama nije postojalo. Ruku na srce, bilo je par štrebera koji nisu izostavili ni jednu riječ predavanja. Od njih sam bježao. Koliko se oni nisu prestajali smješkati i podbadati laktovima, ostatak je razreda trzao jedino pod prijetnjama rušenjem na kraju godine. Nisu znali da to nikad ne bih proveo. Nemam namjeru gledati ih godinu duže nego što moram.
Tek kad se odvrtjela polovica sata i nakon što se obrecnula na moj pomalo neprikladan komentar na Ibsenovu Noru shvatio sam da je prisutno novo lice.
„Ne mislim da je u redu reći da je bila glupa“, rekla je i bilo je očito da je moj komentar taknuo živac. „S razlogom je „Lutkina kuća“. Nora je bila lutka jer su je drugi pretvorili u nju, to nije bilo njenim izborom.“
Mogao sam dati desnu ruku i dalje se ne bih sjetio što sam odgovorio. Što god da je bilo nije samo taknulo živac nego čitav živčani sustav. Na kraju sata je bila crvena i ljuta i nije me više pogledala. Kad sam je zatražio ime rekla je:
„Maria. Bez ‘j’.“ Tko to ne bi zapamtio?
Ostatak sam godine posvetio tome da ona bude u nevolji. Bilo je lako naučiti koji će je komentari živcirati i natjerati na neprihvatljivo ponašajne. Isprva mi je bilo dovoljno čuti joj glas i ono što ima za reći. Bila je brza na jeziku, pametna. Čitala je puno i razumjela još više. Imala je i zločestu crtu. Kad bih joj dopustio da me podbode, sjala je. Faca među kolegama na pet minuta. No nikada ne bih dozvolio da itko primijeti … Više mi nije bilo dovoljno samo je čuti, želio sam je i vidjeti. Svaki drugi, treći sat bi završila ispred ploče na usmenome ispitivanju. Završila bi s jedinicom u imeniku, pa me gnjavila za ispravak. Nije trebalo biti genije da shvatiš da je i ona bila prikriveni štreber s jasnim znanjem svojih slabosti i vrlina. Moja je (ne)sreća bila u tome što je književnost smatrala snagom. Volio sam je gledati; bila je sva sedamnaest godina, crna kosa na ramenima, prćasto dupe i traperice koje je trebalo guliti. Kad god bi frustrirano prekrižila ruke pod rebrima zbog čega bi joj grudnjak provirio pod majicom morao sam odvratiti pogled i nabrajati apostole. Brzo nakon toga je, na očigledno gunđanje gladnog čopora završila kao uljez u prvoj klupi. Sada nije bilo potrebe šetati po razredu, mogao sam je neometano gledati. Živo mi se fućkalo što su zadnjim redovima odjednom procvjetale ocijene.
Očito sam joj previše puta rekao ne kad me molila za ispravak. Odjednom se smirila. Nije odgovarala iz hira nego samo kad sam to od nje direktno tražio. Nije me lovila po hodnicima, ni stražarila ispred zbornice. Dva sam tjedna čekao da progovori kada nije trebala, baci papirić, okrene se. Postala je siva zona između previše željnih štrebera i nezainteresiranih likova u pozadini. Mrzio sam to. Sve dok je nisam poslao u ravnateljev ured. Izletjela je udarajući i vičući zbog učinjene nepravde nesvjesno podržavajući laž o svom navodnom manjku nepoštovanja prema autoritetu.
Taj sudnji dan ostao sam zadnji u razredu s glavom punom nje. Zapalio sam cigaretu kad se ona pojavila na vratima.
„Otkrila sam vas!“ rekla je i mirno ušetala s rukama pod rebrima zbog čega su joj sise bile onako visoko. Smrznuo sam se, bilo zbog onoga što mi se događalo u hlačama bilo zbog onoga što je možda shvatila.
„Zar ne znate da ubijaju?“ Pokazala je na cigarete. Međutim nije mi dala odgovoriti jer je već u sljedećoj sekundi prasnula i počela me otvoreno vrijeđati. Stala je tek kad su se crveni otisci mojih prstiju počeli ocrtavati od njenog uha do usta. U jednom trenutku su joj se velike oči napunile bijesnim suzama, a u drugom sam je prikliještio između sebe i klupe. Ruke su mi letjele, dirale sve, vukle roze gaćice. Jedva sam joj dao da se pomakne iako u startu nije pokazivala da ima namjeru ići. Štoviše, stekao sam dojam da itekako zna što radi. To me veselilo i mučilo u isto vrijeme.
Ubuduće nitko nije smio sjediti za klupom na kojoj smo prvi put bili. To ju veselilo. Sljedeći mjesec sam nalazio poruke u torbi, džepovima jakne. Zaključavala je vrata za sobom kad bih bio sam ili se skrivala u mom autu. Unatoč sijedima na mojoj glavi (koje su joj se jako sviđale) nikad se nisam osjećao manje star i mudar. I nije me bilo briga.
To me jutro probudio SMS koji je počinjao s točkom. Tako smo bez imena znali tko je.
.Netko je vidio.
Čulo se zvono na vratima. Iza njih su stajala dva policajca. Rekli su da dolaze u vezi nje. Pogrešno su joj izgovorili ime.
„Ona je Maria“, rekao sam. „Bez ‘j‘.“
Autorica: Branka Granić