Drhtavim prstima prinosio je ustima svoju tko zna koju cigaretu tog jutra. Gadio mu se okus, i taj miris…ustajali miris duhana kojeg je hranio svojim požutjelim prstima. Stol mu je bio zatrpan papirima. U potrazi za mjestom većina ih je pala na pod, pobjegla. Bosih nogu pažljivo je hodao, pazio da ne stane na neki, možda će mu zatrebati. Nije ih htio pomicati, činilo mu se to gotovo kao svetogrđe, da te važne podatke negdje pospremi, uredno posloži u ladice. Neka ih je tu, pomislio je.
Nije spavao već tri dana i činilo mu se kao da bi ove noći mogao. Trebalo je samo preživjeti još jedan dan. Taj dan koji se vuče, iz sekunde u sekundu oteže, gotovo ga čuje kako škripi. Iz minute u minutu ga prati, kao sjena. Ta sjena kojoj je htio pobjeći.
Zaboravio je koliko dugo je zatvoren, u tom gradu kojeg nije poznavao, mjestu na kojem nije ni želio biti. Pojavio se gotovo preko noći. Tumarao je golim i mračnim ulicama. Pratio ih je korak po korak, te ljude oko sebe, tiho, nije ih slijedio, a ne, nije on takav. Nije podmukli stvor koji vreba iz mraka. Bio je na zadatku. Možda je to bilo još i gore. Za njih.
Bilo ih je posvuda, nije ga to iznenadilo, očekivao ih je, bio je spreman. Smiju se, viču, mašu rukama, grle jedan drugog, pljuju, vuku stvari, bacaju opuške po podu, sjede gdje god stignu. Eno jednog na stepenicama pored fontane, namješta se kao kakav paun, popravlja frizuru, otkopčava kožnu jaknu. Malo se udebljao, pomislio je dok ga je promatrao, teško mu je bilo uvući se u tu kožu, rastegnuti je preko svoje, i tiskati se s njih dvije. Onom koju mu je priroda dala, i onom koju je od prirode uzeo. Osmijeh na licu uokvirio je bradom koja se poslušno, poput vojnika na smotri, uredna i počešljana poslagala u formaciju.
I on je bio poput vojnika, onog koji marljivo stoji. I sluša. Svakog je dana hodao nekim drugim dijelom grada. Bio je u dobroj kondiciji, pa je tako hodao brzo, ponekad gotovo trčeći, udarajući prolaznike, te ljude koji su ga progonili. Ili je on njih…
Te kišne večeri primijetio je čovjeka kojeg je prepoznao, nije mu bio poznanik, a ni prijatelj, nije ih imao. Bilo mu je nešto poznato u načinu na koji je hodao, poput njega jurio je kroz sve te ljude, probijao se kroz njihova tijela, misli, želje. Krenuo je za njim. Čovjekom u kaputu, sjene kojoj nije mogao pobjeći.
Koraci su nestajali u kiši…kap po kap, korak po korak. Ljudi je bilo sve manje, topili su se poput te kiše koja je udarala u tlo…kap po kap. Ispred njega bili su samo tragovi, kapljice koje su bjesomučno skakale jedna po drugoj. Gurale se, tražile mjesto u lokvi koja je bila sve veća i veća. Čovjek u kaputu nestao je…bio je potpuno sam.
Spustio je pogled i pratio ih, te kapljice. Kap po kap slijevale su se s njega, s njegovog kaputa. Bjesomučno su skakale jedna po drugoj a lokva je postajala sve veća. I veća. I točno tu, na korak od njega, u tim kapljicama povezanima u jednu, veliku i bistru, vidio je njega. Čovjeka u kaputu. Prepoznao je to lice, njegovo. Mislio je da ga je izgubio, da mu je pobjegao, kao sjena nestao iza ugla.
Drhtavim prstima iz kaputa izvadio je cigaretu, tko zna koju tog dana.
Neće spavati ni ove noći.