Razgovarali smo s Aidom Bagić, voditeljicom radionice Pisanje kao terapijsko-meditativna praksa. Više o radionici, pisanju kao obliku meditacije i tjelesne aktivnosti saznajte u intervjuu! Upisi na radionicu su otvoreni.
Što podrazumijeva pisanje kao terapijsko-meditativna praksa?
U ovom kontekstu riječ je o svakodnevnoj aktivnosti pisanja koja nam pomaže da se suočimo sami sa sobom. Možda je riječ o suočavanju s nekim problemom, emocionalnim ili intelektualnim, a možda naprosto o nastojanju da bolje upoznamo sami sebe, da shvatimo svoje osjećaje, da osvijestimo svoju unutarnju motivaciju, svoje postupke. Ne tvrdim da probleme možemo riješiti pišući, ali možemo ih osvijetliti na neki novi način, transformirati ih, ublažiti, a ponekad i otkriti neke posve nove. Poanta je u tome da prenesemo na papir ono što nas tišti, opsjeda, zabrinjava, ali isto tako i ono što nas veseli, uzbuđuje, smiruje. Riječ je i o sadržaju kojim se u tekstu bavimo, na primjer snovima, svakodnevnim događajima ili svojim osjećajima, ali i terapijskom učinku samog čina pisanja, u poigravanju i smislom i besmislom teksta.
Kako pisanje može biti oblik meditacije?
Ako odustanemo od namjere da pišući proizvedemo tekst kojem možemo odrediti svrhu i funkciju, dakle pjesmu, priču, novinski članak, najavu za radionicu… i naprosto bilježimo misli kako se pojavljuju, već koliko brzo smo kadri zapisivati, ne vraćajući se pri tom na napisano, barem za vrijeme pisanja, riječ je o jednom obliku meditacije. Takvo je pisanje možda ponajviše nalik meditaciji u pokretu. Također, učinak vremenski ograničenih vježbi pisanja sličan je učinku meditacije: smiruje, olakšava koncentraciju, povremeno steknemo uvid u rješenje nekog problema, sine nam neka nova ideja.
U opisu radionice naglašavaš važnost prihvaćanja pisanja kao tjelesne aktivnosti. Zašto?
Često zaboravljamo da je i pisanje jedna zahtjevna tjelesna aktivnost. Kao što svaka tjelesna aktivnost zahtijeva pripremu i redovno vježbanje, tako je i s pisanjem, u tome se sastoji praksa. Na takvo razumijevanje naišla sam prvi put u knjigama Natalie Goldberg Writing Down the Bones i Wild Mind. Objavljene su prije tridesetak godina, mislim da tad još ni na engleskom govornom području nije bilo toliko priručnika o pisanju, kreativnom ili terapijskom, i još uvijek su prilično utjecajne. Osim toga, pisanjem utjelovljujemo svoje misli, hvatamo ih vrhom pisaljke kao nekim lasom, ostavljamo materijalni trag, izlazimo iz svoje glave i unosimo red u svoj brbljavi um.
Koja su osnovna načela spisateljske prakse Natalie Goldberg?
Temelj prakse su svakodnevne, vremenski ograničene vježbe pisanja u kojima slijedimo nekoliko jednostavnih pravila. Kao prvo, važno je da se ruka cijelo vrijeme kreće, ne zastajemo da bismo pročitali napisano. Ne ispravljamo tekst za vrijeme vježbe, nisu nam važna ni gramatička ni pravopisna pravila, uređivanjem se bavimo naknadno. Tijekom vježbi pisanja prepuštamo se, želimo izgubiti kontrolu, zanemariti logiku, pronaći ona osjetljiva i opasna mjesta u kojima se krije naša posebna energija. Cijeli je proces, dakle, vrlo nalik automatskom pisanju kakvo su prakticirali nadrealisti.
Kome su namijenjene tvoje radionice? Imaš li neki idealni tip polaznika/polaznice?
Idealnog tipa nema, barem ne u ovom životu. Nadam se da će doći ljudi koji su spremni zajedno sa mnom istraživati, otvoriti se novom iskustvu i u sebi probuditi početnički um.
Fotografija: Ana Opalić