Vjenčali smo se u travnju. Nebo je bilo potpuno plavo, bez ijednog oblaka. On me držao za ruku, a ja sam se nespretno primila za rukav njegova smeđeg sakoa. Kao da ću svaki čas pasti na vlažnu zemlju, uništiti vjenčanicu, polomiti nos ili povući njega sa sobom. Htjela sam da se nešto dogodi. Ali nije se dogodilo ništa više od očekivanog. Ljudi su nam čestitali. Prijatelji i rodbina, i svi oni koje nikada prije nisam vidjela. Činilo mi se kao da je cijelo selo došlo. Njihove najbolje haljine i košulje, najbolje frizure i najbolji osmjesi strujali su zrakom zajedno s instrumentima lokalnih svirača. Zlatni prsten bio je prevelik i stalno sam imala osjećaj da će skliznuti s mog prsta, stalno sam ga stalno pridržavala vrškom palca. To je stvaralo dodatnu nelagodu koja se već uvukla u moje kosti. Pokušavala sam je sakriti plastičnim osmjehom.
On je bio miran i tih. Odmjeren. Smiješio se onda kada se trebao smiješiti i pričao je samo kada ga je netko nešto pitao. Ja ga nisam pitala ništa. Više sam se bojala njegovih riječi nego šutnje. Išli smo jedno uz drugo, potpuno neskladni, slušajući buku svirača i ljudi i našu tišinu.
Vrijeme nije na tvojoj strani, govorili su. On je došao u zadnji čas. Moj je otac rekao “da” umjesto mene. Moja mu je majka pružila ruku umjesto mene, a ja sam pomislila kako bi bilo dobro da je netko obukao vjenčanicu i stavio prsten umjesto mene.
Bili su to veseli svatovi, barem za goste koji su bili tamo. Svatovi s velikim količinama pića, hrane, plesa i zabave. Mi smo ih uglavnom proveli na stolicama. On – i dalje odmjerenih pokreta, plastičnog osmjeha. Nismo se dodirivali. Pili smo polako, jeli smo umjereno i klimali glavom svakome tko nas je pogledao. Dodirnuo me samo jednom tokom proslave, kada sam se nagnula da uzmem još jednu čašu vina. Dotaknuo me blago, hladnih ruku. Ruku koje su trebale ženu za sve ono što je on mislio da žene služe. Nije me niti pogledao. Kao da sam tuđe neposlušno dijete koje treba ukoriti. Dobila sam još jednog oca, još jednog učitelja, još jednog od mnogih muškaraca koji su me oblikovali kao da sam malo tijesta, a da me nikada nisu ništa pitali. A ovo je muškarac kojemu ću morati rađati djecu, koji će biti tu do kraja.
Ustala sam sa stolice i krenula dalje od ljudi i glazbe. I njega. Osjetila sam njegov pogled i riječi koje su mu zapele u grlu – vrati se, kuda ćeš, nemoj me sramotiti. Korak mi je bio lagan, poželjela sam skinuti vjenčanicu, prsten i maramu. Hodala sam prema štaglju i naposlijetku se popela na krov odakle sam mogla vidjeti cijele svatove. Podigla sam pogled, a na nebu nije bilo ni jednog jedinog oblaka.
Autorica: Iva Hlavač