Kritiku Kokoschkine lutke Afonsa Cruza Tea Sesar napisala je u sklopu radionice književne kritike (proljeće 2018.) s Jagnom Pogačnik.
Zabluda percepcije
Afonso Cruz: Kokoschkina lutka
Izdavač: Naklada Ljevak
Preveo s portugalskog: Dean Trdak
Zadržati nadahnuće, britkost, novost i želju da se na nove načine prilazi novim (ili već poznatim) stvarima nije lako, a svakako je primamljivo. Takvo nešto događa se uvijek u susretu sa zanimljivim pojedincima, svestranim umjetnicima i ljudima začkoljasta pogleda na svijet. Afonso Cruz, portugalski enfant terrible, nanovo ima što za reći.
Čini se da je Cruz svu energičnost i eklektičnost vlastite ličnosti uspio pretočiti u ovo književno ostvarenje. Književnik (za djecu i odrasle), ilustrator, redatelj animiranih filmova te skladatelj i glazbenik, Kokoschkinu je lutku, roman (možda i romansirani esej?) intrigantnog naslova, a još intrigantnijeg sadržaja, više nego značenjima, obremenio njihovim odsustvom; poslavši je, istovremeno krhku i nedovršenu, a opet čvrstu, u susret s publikom, susret koji zasigurno neće biti jednoznačan.
Pa opet, mogli bismo postaviti pitanje – tko je zapravo publika? jer ni u Cruzovu slučaju, izgleda, odgovor nije jednoznačan kao što nije ni značenje Lutke. Čitajući knjigu dobiva se dojam da odgovor i nije toliko važan koliko samo pitanje jer je upravo u njemu dotaknuta srž autorove namjere. Prema tome bi i Lutka (ili lutka) mogla biti simbol jedne takve zablude percepcije. I nakon toga počinje život koji prolazi u pokušajima da se sjetimo tog svijeta Ideja, piše na samom početku trećeg dijela. Doista, većina likova romana posvećena je nekom procesu, nekoj težnji, fiksaciji kojoj posvećuju cijeli svoj život – vaganje zla, otkrivanje težine duše i grijeha, razvrstavanje ljudi prema akordima, skupljanje osmrtnica u svojevrsnom danse macabreu, potraga za djedom, a na kraju i sama Lutka unutar Lutke, samo su pokušaji da se dođe u doticaj s onim izvornim trenutkom u kojem je čovjek osjetio povezanost svega, i osjetio sebe dijelom cjeline. U suprotnome, suočeni smo s neprestanim različitim percepcijama samih sebe i stvari oko nas: čovjeka treba istodobno sagledati iz različitih kutova. Isti čovjek mora biti pun nedosljednosti i anakronizama i mora znati s tim živjeti. Kokoschkina je lutka gotovo nalik Picassovoj slici na kojoj se istovremeno (o)gledaju i ostvaruju različite perspektive.
Upravo tako (ili upravo zato) se i Cruz nemilosrdno poigrava s čitateljem tijekom susreta s Lutkom, prisiljavajući ga da ostane budan, pozoran, prijemljiv, baš kao i u stanju gledanja slike ili slušanja glazbe, jer bi mu u suprotnome koji dio mogao promaknuti. Mnoštvom isprepletenih likova, događaja, novim susretima koji daju drugačija značenja već pročitanome, novih kutova (!) gledanja na već poznate stvari, Cruz provodi smion umjetnički eksperiment – linearnost književnosti pokušava učiniti književnom istovremenošću i to različitim postupcima – okretanjem perspektiva, začudnošću (crijeva koja zovemo mozak), brisanjem (prostora), spajanjem nespojivog, ostavljanjem praznih mjesta u tekstu, dodavanjem izbačenih scena. Autor nas stalno iznenađuje ne bismo li novim saznanjima prekrojili već uspostavljene odnose. Njegova misija nije objasniti različite odnose ili dati konačno rješenje već ukazati na njihovo neprestano ponovno uspostavljanje – likova, dijelova priča, dijelova života pa i dijelova teksta jednih s drugima. U tom smislu i praznina govori jednako kao i punina – ostao je samo prostor otvorenih usta – o , mogućnost (ne)govora koji značenje zadobiva samo unutar odnosa.
Osim simbolike zablude percepcije, Lutka je i simbol opsjednutosti sinestezijom, spajanjem, prožimanjem, spomenutom (umjetničkom) istovremenošću koja kod čitatelja, kao i kod Mire Korde proizvodi zvučne trnce. Autor od fragmenata pokušava ustrojiti smislenu cjelinu tj. nudi ih čitatelju da od razbacanih jedinica različitih mikrosvjetova likova, osjetnosti, događaja, poput slagalice, osvjetotvori vlastiti književni univerzum. Naposljetku, Drugi knjizi jest – čitatelj kao potvrda za njezin način postojanja u svijetu.
Treća, ali ne i posljednja, simbolika Lutke iščitava se u knjizi unutar knjige i na samom kraju. Takav metafikcijski postupak poput kazališta u kazalištu obrće perspektive i zadane odnose. No, u ovom slučaju čini još nešto – Cruz ispituje u kojoj mjeri naši životi oponašaju umjetnost, Wildeovim riječima, no dovodi u pitanje je li književnost zaista postala (prerasla?) stvarnost. Mathias Popa želio je pisati knjige u kojima bi stvarne osobe bile likovi likovima iz knjiga – knjiga se sastoji od arhetipova i mi, osobe, ograničavamo se na to da ih ostvarimo.
Cruz u Kokoschkinoj lutki sigurno i uspijeva u ovoj namjeri. Je li i pitanje s početka promašeno i jesu li zaista metafore krletke jeziku? Ne radi se o tome tko je zapravo publika; možda se radi o tome tko je ustvari čitatelj. Touché.
Tea Sesar