Čitatelj knjige pjesama Katerine Miletić vježba poslušnosti s mjerom se opreznosti suočava s iskustvom Druge, one koja govori o podređivanju i izloženosti dok nijemosti glasova daje nadu i tjera ih da pjevaju. Pjesnikinja preuzima ulogu onih koje podvrgavaju poslušnosti, kojima oduzimaju slobodu dok istodobno monološki škrto i usredotočeno ulazi u zaposjednuta područja izgubljenih zanosa i zaboravljenih ideala, obećanja. Baveći se mjerama, lekcijama i ritualima suvremenosti, vježba poslušnosti otkriva, u svojoj jedini, ono što povijest uporno i skriveno ponavlja. Radikalno: Gorčina, kajanje, izdaja! Radikalno: ples, želja, ideja! Istina, takvoj se neminovnoj i nametnutoj težini izmiče na putu od vrha jezika do mravljih skloništa, od vrhova planina do parkirališta, priklanja igri s neobičnim obratima i poantama, izborima između zlata i zla, šutnje i vožnje… Stanovita nelagoda i otpor preplavljuju sadržaje i motive pojedinih pjesama koji se gibaju između intimnih poriva i javnih objava: Što ja činim dok traje demontaža svijeta koji je u zrakopraznom prostoru? Nije teško domisliti da je riječ o nadzoru i gubitku pouzdana mjesta, o osjećanju praznine i nezaustavljivosti onoga što nadolazi i prijeti. Ima li nade? Čita se, čita nas: „i dok čitam tvoju poeziju / čita i ona mene / razumije me / voli me / i leti / da, ona leti / baca nas lijevo – desno / baca nas gore – dolje / uvijek nasuprot / nasuprot uvijek / ali je li to uopće bitno“. Kao pismo Bukowskom, ili nekom drugom, drugoj… Pjesnikinja ga s pravom preobražava, podriva njegovu strogost i lišava jednosmjernog razumijevanja vježbe poslušnosti. Žudnja. Pjesnikinja i glas.

Miroslav Mićanović, urednik