Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Ivana Stanković Matić; U prolazu
“Freedom is… the right to write the wrong words,” odzvanjaju mi riječi Patti Smith dok šetam uz Savu. Kozmo razigrano trči, zapljusnut vodom, slobodan i prisutan. Gledam ga i mislim kako je i meni dovoljno samo to – kretanje, promatranje, disanje.
Patti nije bila na INmusicu, ali jeste na Petrovaradinskoj tvrđavi. Sjećam se kako joj ništa nije padalo teško – ni sunce, ni rana satnica, ni mala publika. Lanny Kaye ju je pratio s istom onom jednostavnom istinom punka: “If you don’t have what you need, just rock with what you’ve got!”. U tom trenutku, usred kulturnog spomenika, punk je zvučao najiskrenije.
Kozmo me vuče naprijed, a ja sve češće tražim istu klupu, malo dalje od staza. Tamo sjedim u tišini, uz ptice i vodu, dok se horizont stapa s nebom. Tijelo se još oporavlja od teške bolesti, a miris jezera u urbanoj džungli vraća osjećaj cjeline.
Na toj klupi počela sam ostavljati tragove – rečenice, stihove, pitanja. Poput školskih klupa nekad, kada bi se netko nadovezao i znao si da nisi sam. Jednog dana dočekalo me: “KOLIKO DANA JE POTREBNO ZA POZNANSTVO?” Vrijeme se zaustavilo, barem koliko treba da se urezbareni dijalog nastavi.
Pisali smo anonimno. Bez obaveze, bez lica. Dijelili smo glazbu – Patti Smith, P.J. Harvey, Nick Drake, Portishead. Tihi bendovi, ali generacijski važni. Tijekom kemoterapije, ti su mi tragovi bili razlog da ustanem iz kreveta.
Netko je ostavio preporuku za knjigu Compartment No. 6 i potpisao se kao Mitki. Kasnije sam saznala da je Mitki postsovjetski umjetnički pokret, ali meni je to bio glas s klupe. Prisjetila sam se putovanja s zborom u Moskvu i Sankt Peterburg. Nastupa u sali Čajkovskog, Paklenog anđela u Boljšoj teatru i posjete Čehovljevoj Bjelaj dači u Jalti. U stihu koji je podsjećao na Drakeova River Man – “Sjedim sam kraj rijeke svojih misli…” – prepoznala sam bliskost. Nisam pisala o bolesti, ali sam pisala iz nje. Dok sam išla na terapiju, redovno sam gledala Rye Lane i Better Things. To su također bila mjesta prepoznavanja. I ja i Mitki asocirali smo Wendersa s Lisabonom i slušali CocoRosie uživo. Nismo stigli napisati u kojem gradu. Bilo bi preuzbudljivo da smo dijelili isti prostor u trenutku obostrane katarze.
Klupu smo ispunili do posljednjeg mjesta. Čak i kad ja nisam mogla dolaziti, Kozmo je nastavljao ritual s mojom obitelji.
Sada sjedim i čekam, pitajući se koliko još bliskosti može stati u tišinu ovog mjesta.
Možda ću jednog dana čuti:
“Oprosti, jesi li ti možda Ely?”
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.