Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Ankica Anchie; Klupa koja pamti
Postoji na Jarunu jedna klupa koja, kad sjedneš, djeluje kao da je stvorena za tišinu. Nije posebna po obliku, ni po boji; posebna je samo po tome što se nalazi ondje gdje je vjetar uvijek dva koraka ispred misli. Kažu stariji šetači da su se na toj klupi godinama mijenjali svjetovi – zaljubljeni, usamljeni, oni koji se vraćaju i oni koji više nemaju gdje.
Sjednem i ja, kao slučajni putnik koji se samo privremeno skriva od sebe. Voda ispred mene glatka je kao stranica dnevnika prije prvog upisa. Negdje daleko, u mutnom sjećanju, vidim oca kako hoda uz obalu, polako, kao da mjeri korake prema nekom neizgovorenom cilju. Govorio je malo, ali kad bi govorio, zvučalo je kao da priča ono što je već jednom sanjao.
U rukama vrtim njegov stari džepni sat. Ne radi već godinama. Kiš bi rekao da su predmeti katkad bolji čuvari vremena od nas samih; Andrić da svaka pukotina u metalu skriva tiho strpljenje svijeta; a Salinger bi vjerojatno dodao nešto o tome kako satovi uvijek stanu baš onda kad ti treba da idu.
Otvorim ga, i umjesto kazaljki vidim svoj odraz, sitan, izlomljen. Voda se blago njiše i čini se kao da i jezero diše sporije nego ljudi. Netko iza mene prolazi trčeći, glazba mu curi iz slušalica poput vode iz probušene posude. Sve prolazi, samo ova klupa ostaje.
Sjetim se kako me otac jednom, sasvim usput, naučio razlikovati tišinu od šutnje. “U tišini,” rekao je, “čovjek nešto čuje.” U šutnji, dodao je, “čovjek nešto skriva.” Nikad nisam bila sigurna u koju od te dvije pripadam.
Jezero zatreperi. Okrenem sat licem prema svjetlu. Ne pomiče se ništa, naravno. Ali čini mi se da ga klupa prepoznaje – kao da je već držala nekoga tko se bojao da će mu vrijeme jednom izmaknuti.
Ustajem, laganije nego što sam sjela. Sat spremam u džep, polako, da ga ne probudim. Kad se okrenem, vidim da je klupa ostala jednako tiha, ali kao da sad nosi još jednu priču. Nije ni moja ni njegova; samo još jedna priča koju Jarun nudi onima koji imaju strpljenja sjesti.
Krenem dalje, bez žurbe. Čini mi se da više ne šutim – samo slušam.
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.