U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Stereotipi o tužnim i sretnim pjesmama & koliko se tekst i glazba (ne) poklapaju
Jučer je bio jedan od rijetkih dana u kojemu sam uspjela uhvatiti nešto vremena za odmor. Volim listati fotke u galeriji (zato ih i imam preko 26 000!) i malo ih uređivati za potencijalni Instagram story, ili barem osobnu arhivu. Nađem fotku od nekidan, natjerala sam dečka da se po stoti put slikamo u nekom random uličnom ogledalu. Malo ju izokrećem, croppam, suptilno intenziviram boje i smišljam koji bi djelić pjesme mogla staviti kao glazbenu podlogu. Uz to sam na svojoj shuffle playlisti, i taman krene pjesma meni nedavno otkrivene i za moj pojam stranog popa rijetko kvalitetne Olivie Dean. Vrlo poletan uvod, gitarica, dosta moving atmosfera, minimalistički aranžman, sve u svemu – simpa vibe. Pjesma naslova Nice To Each Other, pomislim vidiš, moglo bi se to ubacit na fotku, kad ono… tekst. I’ll be in the shallow end/And wait for you to call it off/’Cause I don’t want a boyfriend. Ok, to definitivno nije pjesma koju želim zakeljiti uz sliku s dečkom. Ah, tekst. Nikako da se riješim njegove sinergije s glazbom. Počinjem intenzivno razmišljati o različitim situacijama glazbe i teksta. O njihovom ugođajnom nepoklapanju (kao što je slučaj sa spomenutom pjesmom), o izvođačima koje ljudi percipiraju kao veseljake ili melankolike, iako se i među njima kriju primjeri različito uglazbljenog teksta, o percepciji pjesme koju slušamo s obzirom na to kakve emocije u nama izaziva i, naravno, o vlastitim primjerima svega toga, koje odlučih sherati s vama.
Kao prvo, često mi se svide baš one pjesme koje nisu predvidljive, čiji se tekst i glazba nužno ne poklapaju u ugođaju. Štoviše, autor mi je još zanimljiviji ako je od glazbe veselog karaktera i poletnih aranžmana uspio napraviti neku nostalgičnu, tužnjikavu crtu ili pak od pjesme/skladbe sporijeg tempa uspio stvoriti nešto sretno (iako, je li ikome zaista napeta sretna umjetnost?). Postoji i onaj stereotip kako je glazba u duru vesela, a u molu tužna, što uopće ne mora biti tako. Dapače, lani sam na faksu sudjelovala u jednom opernom projektu, u kojemu sam naučila kako je, primjerice, glazba francuskog baroka u nekim slučajevima dur i mol koristila upravo suprotno danas uvriježenom shvaćanju.
…
Potaknuta takvim razmišljanjima i asocijacijama koje su mi se stvarale u glavi, nisam se nikako mogla izboriti s jednim pitanjem – što je u većoj mjeri ono po čemu nam je pjesma/skladba koju slušamo sretna ili tužna – glazba ili tekst? Ja sam, recimo, oduvijek prvo percipirala ipak glazbu, pa se znalo dogoditi da mi je neka objektivno vesela pjesma tužna – sjećam se da me u vrtiću jako rastužila Houdekova Kad Anine noge gaze, nemam pojma zašto. Danas je to obavezno Once in a Lifetime Talking Headsa, čija glazbena potka i nije neka žalopojka, iako pjesma govori o tome kako većina ljudi nesvjesno ide kroz život i ne primjećuje i neke lijepe stvari na tom putu pa ima neki pomalo nostalgični ugođaj. Sjećam se, jednom sam slušala s prozora svoje sobe kako se ori s jedne kvartovske manifestacije jednog nostalgičnog svibanjskog predvečerja, i tad sam u bilješke na mobitelu zapisala: Najtužnije su one pjesme uz koje si nekada bio sretan… Naša percepcija pjesama definitivno ovisi i o verziji nas samih koja smo u trenutku dok neku pjesmu slušamo.
…
Pišući o ovim razmišljanjima, na pamet su mi je padalo i puno primjera izvođača koji su percipirani kao melankolični, depresivni, ili pak veseli, iako im je ponekad takva samo glazba, ne i tekst! Ovo su neki od njih:
Dosta ljudi me često zna pitati: „Aha, slušaš Smithse i Joy Division, jesi depresivna i suicidalna?“
IDEM kojeg jedna moja tadašnja frendica nije mogla smisliti jer joj je bio “potencirano pozitivan“, iako su teme njegovih pjesama nostalgija i prolaznost (dobro, ajde, dok je nastajao ovaj tekst IDEM je objavio svoju prvu čisto pozitivnu pjesmu u duetu s Edom Maajkom, pa se mrvicu odmaknuo od moje teze :)).
Uzrečica „To je ta pozitiva TBF-a“ koji zapravo ironiziraju stvari s kojima su nezadovoljni (u ovu bi kategoriju bez problema spadao i Miki Solus).
Melankolija Nicka Cavea, s kojom se neki nikada nisu mogli povezati jer “nisu melankolici“ (gluposti), a onda je na sličnu muzičku potku složio zadnji album u kojemu je, kako kažu mnogi, napokon našao mir i sreću.
Olivia Dean s početka priče i njeni poletni aranžmani u kombinaciji s tekstovima o propalim situationshipovima.
Pjesma Redondo Beach u kojoj je Patti Smith iskombinirala upravo poletni aranžman i tekst o svađi s partnerom nakon koje je počinio suicid.
A Buč Kesidi sa đuskajućim, disko zvukom i tekstovima o prekidima i tužnim ljubavima?
Ovo su, naravno, samo primjeri koji mi bez razmišljanja padaju na pamet, da se u ovu tematiku upustim stručnije (bilo bi to u nekoj sferi psihologije glazbe, rekla bih), vjerujem da bi se našao još bezbroj njih, uz validnu argumentaciju!
…
Do konačnih odgovora nisam uspjela doći, ali sam nastavila granati misli u smjeru taman između glazbe i teksta. Možda tamo negdje leže neke nove teme koje ću u skorije doba razraditi. Tko zna, možda i dijelom kakva tema za diplomski, koju nikako ne mogu smisliti…
Vrativši se na početak priče, shvatila sam kako je jedna stvar posve jasna. Da sam slušala samo glazbu pjesme Nice To Each Other, mogla sam je bez problema i premišljanja staviti uz onu fotku. S jedne strane, to je skroz okej, izolirala bih poletni uvod koji bi u mojim očima (ušima) pasao uz postavljeni vizual. S druge strane, pjesme ipak imaju i glazbu i tekst, elemente koji bi trebali biti ravnopravni, ili se eventualno izmjenjivati u ravnopravnosti. Mislim da je upravo njihov suodnos, međusobno nadopunjavanje i izmjena ono što mi se jako sviđa u popularnoj glazbi. A još više, naravno, kao tema za pisanje.
P. s. Mislim da ću ipak objaviti onu fotku s Olivijinom pjesmom.
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
