Čitajmo zajedno je rubrika u kojoj dijelimo ulomke iz knjiga suvremenih i klasičnih autora i autorica, domaćih i stranih, kao i iz naslova naših izdanja. Zamišljena je kao prostor zajedničkog čitanja i inspiracije.
Ulomak iz knjige:
Komparativna književnost (Matica hrvatska, 1973.), Claude Pichois i André M. Rousseau
Plodovi mašte
LJEPOTA FOLKLORA
Folklor, star koliko i svijet, prenošen usmenom tradicijom, izaziva ponešto nepovjerenja, toliko su pokretne granice lingvistike, antropologije ,mitologije i religije. Sam pojam folklorne kulture, paradoks nepisane književnosti (na koji bi način mogli živjeti tekstovi koji nisu zaleđeni, kako bi rekao Rabelais?) to je pitanje što ga Evropa postavlja još od kraja XVIII stoljeća.
U tom smislu proučavat će komparativna književnost prelaz sa pučkoga srednjeg vijeka na učenu renesansu, evolucija daleko više u zakašnjenju nego ona povijesnoga srednjeg vijeka, zato što opstoji u nekim zemljama udaljenijim od centra. Postojanost pučkoga duha u Skandinaviji, u srednjoj Evropi i Južnoj Americi; prisustvo regionalizma keltskoga jezika ili langue d’oc, i njihove uzajamne veze; neki aspekti germanske švicarske književnosti ili retoromanske; kompleksnost flamanska i nizozemska; lokalne fizionomije talijanske književnosti; sve su to pitanja koja nam pomažu da odredimo, u odnosu na folklor, sam pojam književnosti, gdje se miješaju pismo i vox populi.
Kad smo tako postavili, empirčki ili racionalno, ta pitanja principa, komparativno proučavanje folklornih tema i motiva izaziva neko nepovjerenje zbog pretjeranog i previše lirskog romantizma i zbog stanovitne pedantne ili metafizičke znanosti germanskoga porijekla. Prvi komparatisti, žureći se da postave sinteze, bacili su se na najbanalniji sadržaj cijele književnosti: basne, priče i legende, zajedničke cijelom čovječanstvu. La Fontaine, oponašajući Pilpaya, eto to je bilo prejednostavno. Pronaći neku aztečku legendu u nekoj pripovijetki iz Franche-Comptéa činilo se tako uzbudljivo kao slijediti neki geološki sloj s jedne obale Atlantika do druge. U 1910. objavljen je natpis Studija iz komparativne književnosti; o uzavrelom kotlu i njinena neprestnost u Indiji i izvan nje! Ta se vrsta traganja još može objasniti u Istočnoj Evropi, gdje je pučka žica često neposredno potakla maštu književnika, na primjer Puškina.
Ostavimo po strani nekoliko iznimaka, takve uzvišene naivnosti ili pedantne kule od karata ostavljaju nas hladnima. Konačno smo shvatili da pojam književnost implicira savjesnu kompoziciju, a često i znanstvenu, nekoga pisanog djela, lijepog, stvorenog za užitak, ali i za kritično razmišljanje obrazovanih čitača. Radovi o folkloru prepušteni su etnolozima. Kao uzvrat, ako srednjovjekovni komparatizam jednoga dana procvjeta, mogao bi ponovo i plodno preuzeti taj zadatak. Za moderno i suvremeno doba, ograničit ćemo se na rijetke folklorne izvore književnosti u užem smislu, kao na primjer Faust.
FANTASTIČNO U KNJIŽEVNOSTI
To područje, premda tako ograničeno, ipak je prostrano. Posudbe iz arapskoga, perzijskog, indijskog ili kineskog svijeta malo su još ili nimalo proučene. Sjetimo se samo Tisuću i jedne noći i trijumfalnoga prodora te knjige u zapadnu tradiciju. Oplemenjene Perraultovim djelom, priče o vilama imaju svoje sljedbenike u svim jezicima. One otkrivaju duboke težnje kao i laganu zabavu, polje su stilističkih fantazija, izlika za zabranjene igre narodne mašte, i zaslužuje pažnju komparatista.
Osim same književne vrste, kao takve, lik vile, priče o sablastima, utvare, poetska su materija. Dodajmo tome druga nestvarna bića (silfide, maliki, duhovi elemenata, osobito ovi posljednji, postali su, varkama okultista, neiscrpno skladište, slabo inventarizirano), vragovi i anđeli (ovi još sasvim živi čak i u XX stoljeću, u Rilkea i Valéryja, na primjer). Sve to nadnaravno i fantastično podesan je predmet za psihološke i psihoanalitičke analize. U pogledu legendi, njihova starost je nebrojiva; sjetimo se Rolanda, Lancelota i bretonskoga ciklusa, te lutajućega Židova. Te legenda, rođene u narodu, pripadaju najrafiniranijoj evropskoj baštini.
Fantastično u književnosti, što su intelektualizirali Cazotte, Hoffmann, zatim E. A. Poe, postalo je više nego vrsta. Oko nje, i sve više nakon nadrealizma, gravitira stanovita estetika, stanovita filozofija života, koncepcija mišljenja i izražavanja, cijeli jedan svemir, i drugi svijet, gdje vlada poetska Riječ. Teme, situacije, ličnosti, beskrajno preuzimani i varirani, dopuštaju sistematska proučavanja na području gdje uopće ne bismo očekivali da imitacija i tradicija pružaju ruku anarhičnim himerama mašte.
MITOVI
Bila kakva mu drago prihvaćena definicija, izvor mita je narodno vjerovanje, i mit pripada ponajprije folkloru. Slučaj je htio da su Grci, čuvari, bez privilegija, prvobitne mitologije, uzeli mit kao predmet književnosti i, pošto je rimska mitologija nastala pod utjecajem grčke, odlučili o dobrom dijelu zapadne književnosti, osnovavši živa i razgranata plemena.
Komparatist je ovdje kod kuće. Prometej, Orfej, Fedra, Medeja, Ifigenija, Dafne, Apolon, Herkul, Edip, Nioba, Hiperion, da spomenemo samo neke najplodnije, pletu već nekoliko stoljeća vrlo čvrstu mrežu. Ne živimo više u vremenu kad je svaki početnik morao ponajprije oponašati neko klasično djelo, kao što mladi slikari uče kopirajući remek-djela prošlosti. Usprkos toj revoluciji u književnom stvaralaštvu, mnoge ličnosti klasike žive još danas vrlo intenzivno kao i one koje R. Trousson ubraja među teme heroja, osnovane na nekom složenom pojedincu, ali tipičnom, čija ova ili ona crta izbija jače već prema razdoblju, naciji ili piscu (Prometej), kao i teme situacije, mnogo bezličnije i koje zahtijevaju odulje djelo kojemu je ishodište neki prototip (Antigona, Ifigenija), dok ponekad samo kratka aluzija dostaje da ovjekovječimo one iz prve skupine.
Napomenut ćemo još razliku između neposredne transmisije i posredne paralele. U prvom slučaju autor slobodno crpe, prema svojim potrebama, iz toga prostranog i udobnog skladišta pomoćnih sredstava, pošto je pročitao sve ili dio onoga što su napisali njegovi prešasnici (Amphytrion 38, je najznačajniji slučaj). U drugom slučaju imamo simboličnu shemu nekog intelektualnoga problema ili sentimentalne situacije. Prometej ili Pobuna, Orfej ili Umjetničko stvaranje, Edip i njegov uzvišeni kompleks postaju strukture ili, poslužimo se Jungovim terminom, protutipovi, i stvaraju djela u nizu sve dok se njihovo ime prestaje pojavljivati. Tad je trag za komparatista izgubljen: njegova sposobnost da odvoji afinitet, više ili manje svjestan, i jednostavnu slučajnu srodnost, odlučit će jesu li njegove sinteze osnovane.
Uspoređene s grčko-rimskom prošlosti orijentalne mitologije, pa čak i egipatske ili indijske (ova druga pomlađena Schopenhauerovom filozofijom) djeluju kao siromašni rođaci. Ipak njihov prinos nikako ne smijemo zanemariti. Treba li ovdje ubrojiti Bibliju, od Adama do Marije Magdalene, preko Kaina, Salomona Samsona i Salome? Može se o tome raspravljati jer smo često na granici povijesti ideja, a knjiga osobito, pa i kad je bliska pučkom pričanju, jest po definiciji Književnost.
Pored ovih mitova, na neki način službenih, zbog često neopravdane zloupotrebe jezika, (osim, možda u slučaju Rimbauda, prema proučavanju Etiemblea) recentna kritika otkrila je postojanje književnih mitova. Deformirana reputacija, zaborav u koji tone pisac, zanosna i posthumana slava koju poznaje, kult ličnosti, svemu tome ishodište su najobičniji hirovi mišljenja više nego hagiografije. Može se dogoditi, ali rijetko kad, i često malo značajno, da pisac postaje materija djela (Chatterton). Istinsko značenje tih “mitova” otkriva se na međunarodnoj skali.
