U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Malo o Maxu, Mischi, ofenzivi Tet i puno o glazbi
Dugo nisam bila u kazalištu. Zapravo ne, dugo nisam bila u kazalištu onoliko koliko sam odlazila prije dvije godine, kad me uhvatila manija predstava jer sam na njih projicirala sve svoje tadašnje životne događaje. Odlazila bih u kazalište gotovo na tjednoj bazi, na predstave bolje ili lošije produkcije, manjih i većih kazališta. A onda se život malo drukčije okrenuo, nisam imala toliko vremena ili potrebe za tako čestim odlascima na predstave, i nažalost, polako sam postala preodrasla i selektivna u kulturnom sadržaju koji želim konzumirati. A onda se sjetih jednog zaostatka koji od početka nove ZKM sezone nisam pogledala. U misli mi dođe i kako me u najavi zaintrigirala i glazba u toj predstavi, kasnije će biti jasno zašto.
Jednom mi je jedan filmolog govorio kako se glazba u kazalištu i glazba u filmu razlikuju, iako im je objema cilj isti – stvoriti atmosferu, podcrtati radnju i prenijeti ono što likovi govore (ili razmišljaju). Ali kazalište je tu pred tobom, bez posrednika. A tako i njegova glazba, pogotovo ako je uživo izvedena. Opipljiva je, ima svoju fizionomiju, kosu, lice i tijelo, stoji na sceni i gleda te u oči. Progovara paralelno s likovima ili komentira ono što su upravo izgovorili. Čeka pravi trenutak da ispuni tišinu i stvori scenu koja se neće opisati riječima. Baš su mi zanimljive te pojave glazbe, različite u kontekstu same glazbe, glazbenog kazališta, filmova ili čisto kazališnih predstava. Iako je sve to “samo“ glazba, stavljena u različite kontekste poprima različite oblike i stvara različite ugođaje. Pitanje je samo bi li sve te glazbe funkcionirale bez popratnih umjetnosti ili funkcioniraju s njima i zbog njih? Je li onda “prava dobra glazba“ samo ona koja funkcionira sama za sebe? Mislim da su glazbe nastale zbog još neke umjetnosti ipak takve kakve jesu u sinergiji s njima.
Predstavu Max, Mischa i ofenziva Tet (prema istoimenoj knjizi Johana Harstada) u režiji Ivice Buljana dobila sam kao preporuku od dosta ljudi, a i struka je dosta dobro pisala o njoj. Bilo je, doduše, i nekih zamjerki baš na glazbu, kao i nekih predstavnika moje generacije koji se nisu ufurali u priču i sve skupa im je bilo dosadno i naporno. Nisam previše marila ni za jedne ni za druge, nije mi ni bilo previše stalo da predstavu pogledam, ali htjela sam se vratiti kazalištu. I dobila najbolju kombinaciju predstave i glazbe u predstavi.
Za Maxa, Mischu i ofenzivu Tet glazbu je skladao Darko Rundek, jedan od mojih omiljenih pojava na domaćoj glazbenoj sceni i razloga zašto sam ranije navela da mi je za oko zapeo i glazbeni segment ove predstave. Budući da je i sam iz svijeta kazališta, mislim da nije potrebno isticati kako je upoznat s redateljskim tehnikama i lako uklapa glazbu u kazališnu scenu. Dapače, često znam govoriti kako sve njegove pjesme inače imaju neku kazališnu pozadinu i kako bi se dobro uklopile u neku predstavu.
Glavni od songova u predstavi, koji glumački ansambl (čak dvaput) izvodi upravo uživo na sceni, tajno sam snimila na diktafon (ispričavam se, ali nije mi žao, ZKM-ovci, nadam se da ovo ne čitate!). Moram istaknuti kako je dio ZKM-ovog ansambla odabran za ovu predstavu dosta glazbeno kompetentan, pa smo tako mogli čuti bend sastavljen od gitare, basa, klavijatura i bubnjeva, s pratećim i glavnim vokalima. Mislim da bi najveće pohvale ovdje trebale ići Luciji Šerbedžiji, koja i zatvara predstavu emotivnom izvedbom na klaviru te Roku Juričiću, ne samo pjevački, već i svirački.
Konkretni song počinje oštrom električnom gitarom, basom koji svira harmonijski mol koji psihologiji slušatelja odmah upisuje orijentalni prizvuk, nakon čega se brzo uključuju vokali u jednostavnom višeglasju. Pjevaju otvorena grla, tu se skroz vidi Rundekov utjecaj, ali zvuče baš snažno! Nisam uspjela do kraja pohvatati tekst pjesme, no ako govorim o čisto glazbenim značajkama, mislim da song dobro prenosi atmosferu predstave, a doza suptilnog egzotizma u melodiji, koja nije konkretno locirana, ocrtava jedan od najistaknutijih tematskih planova u predstavi – preseljenje, otuđenost, multikulturalnost, kao i popkulturno značajan lajtmotiv Vijetnamskog rata, koji sam baš u kontekstu kontrakulture imala u glavi učeći za ispit iz Popularne glazbe na faksu.
Samo u tom songu čuje se i sukus cijele predstave – tri sata u kojima te stalno zanima što će se sljedeće dogoditi, priča o nostalgiji, prijateljstvu, ljubavi, gubicima, nepripadanju i usamljenosti, emocijama koje često potiskujemo i ne želimo ih si priznati.
Osim ove, u predstavi se pojavljuje i još izvedbi uživo, od kojih bih istaknula jednu s malo ironijskim odmakom, počinje pomalo smiješnim upadom sintisajzera, na engleskom je (ipak se radnja zbiva u Americi!) i izvode ga ženski vokali pjevajući Warm me up, Cool me down baš negdje nakon upoznavanja Maxa i Mische. S obzirom na slabiju izvedbu i intonaciju vokala, ali i na generalnu zvučnu sliku, ovaj je song ostao zasjenjen onim glavnim. Posve opravdano.
U drugi dio predstave ušla sam znatiželjna oko daljnje radnje i s blagom dozom tuge zbog svega što se događa protagonistima. Budući da sam na ovu predstavu došla u onom timu koji nije najprije pročitao književni predložak, nego su sve informacije o radnji i likovima stizale isključivo iz predstave, nisam ni mogla slutiti kako će se sve zaplesti u drugom dijelu. !SPOILER ALERT! Nižu se, i čini se da nikad neće prestati, vrlo teške scene i teme – gubici, smrt, bolest, rastanci, samoubojstvo i nepremostiva praznina samoće. Emotivcima kao ja odmah poteknu suze, i u tim je trenucima pored sebe dobro imati jednu Petru ili jednog Roka, da ti daju maramicu, plaču s tobom ili te uhvate za ruku.
Rekla bih čak da ovdje pravog raspleta, nekog olakšanja i happy enda nema, osim možda za Maxovu majku koja na samom kraju plovi sama nazad u Norvešku, ali koliko je takav end i za nju happy ako odlazi sama? Predstavu završava upravo ona, pjevajući u emotivnoj izvedbi uz klavir pjesmu iz koje saznajemo kamo putuje. Glumica Lucija Šerbedžija, koju sam istaknula ranije, hrapavim je glasom predočila sredovječnu ženu teško pomirenu sa sudbinom, pomalo sretnu što se vraća kući, ali i s gorčinom što putuje bez Maxa i (tada već bivšeg) muža.
Među nama rečeno, pritajeno sam priželjkivala da će na kraju još jednom izvesti ključni song koji mi je tako zapeo za uho. Ipak bi to bilo pretjerivanje, što ovoj predstavi nikako ne bi trebalo. I bez toga, još sam nekoliko dana nakon bila pod dojmom predstave i u filmu (predstavi?) onoga što se izdogađalo likovima. Shvatila sam kako je Max, Mischa i ofenziva Tet dobar primjer za pomiriti spomenute dvije strane konzumiranja nekog književnog djela. Ako si tim ‘prvo čitam knjigu’ pa osjećaš krivnju jer si otišao na predstavu, brzo ćeš se otkriviti. A ako si ‘knjigu čitam kasnije ili nikad’, svakako ćeš ju poželjeti što prije uzeti u ruke. Jake su, dakle, i dramaturška i scenska komponenta ove predstave. A između njih je glazba, mnogima nebitna, no meni uvijek primjetna!
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
