Prije par godina u Zimsku školu pisanja došao je dječak za kojeg na početku nismo bili sigurni s koje je planete: njegova zaigranost, znatiželja i duboko promišljanje svijeta u kojem piše, živi i sanja odmah su nas osvojili i zato smo danas posebno sretni jer je dječak s Mjeseca postao autor!
U izdanju CeKaPe-a izašla je njegova prva zbirka poezije pod naslovom “Dječak s Mjeseca”, za koju je urednica Frida Šarar napisala: “U današnjem ambicioznom svetu malo šta je tako pitomo, romantično i bezazleno, kao Nikolina poezija. Ona je mesto na kojem duša gonjena aktuelnim može da se odmori i obnovi, da nađe krotku lepotu i davno zaboravljeni mir”.
Povodom Nikoline prve zbirke (za koju vjerujemo da je tek prva u nizu) donosimo vam intervju s autorom u nastavku.
***
CeKaPe: Nikola, čestitamo na tvojoj prvoj zbirci poezije! Upoznali smo se u dvorcu, prvi put si u CeKaPe došao na Zimsku školu pisanja. Sjećaš li se tog trenutka? Kakav je bio dječak s Mjeseca tada i po čemu se razlikuje od tebe danas?
Nikola Dubroja: Hvala, Saša i Sanja! Prvi dolazak na Zimsku školu pisanja pamtit ću zauvijek. Ne bih mogao zaboraviti snijeg i dvorac ni da se potrudim. Nisam znao da se za nekoliko dana možeš toliko vezati za ljude i okruženje. A što se tiče dječaka s Mjeseca, rekao bih da se nije previše promijenio. Gleda u nebo i piše pjesme, bilo da je u obavezama ili slobodan. Možda malo više razmišlja o riječima koje koristi i naučio je prihvatiti činjenicu da se neće svakome svidjeti.
CeKaPe: Kakav je bio proces nastanka zbirke “Dječak s mjeseca”? Jesi li pjesme pisao kroz duže vrijeme ili se zbirka iskristalizirala u nekom određenom periodu?
Nikola Dubroja: Pjesme za zbirku sam pisao čak i prije nego sam s vama i Fridom krenuo u dogovore. Recimo, ljubavne pjesme sam često pisao noću slušajući balade. Pjesme o prirodi nastajale su tijekom šetnji. Tako su se malo u sobi pod lampom, pa malo u Sušici na radionicama, skupile pjesme za „Dječak s Mjeseca“.
CeKaPe: Frida Šarar, urednica tvoje zbirke, rekla je da tvoja poezija daje duši odmor i krotku ljepotu u današnjem agresivnom i ambicioznom svijetu. Kako je izgledao vaš zajednički proces rada na knjizi: je li bilo preinaka, dilema?
Nikola Dubroja: Proces rada s Fridom bio je posebno iskustvo. Kad mi je prvi put poslala uređenu zbirku shvatio sam da ona razumije moje pjesme. Posebno mi je bilo emotivno što je u zbirci ostavila one koje doživljavam najosobnije. Bilo je preinaka vezanih uz naslove. Sažimanjem stihova spasila je neke od pjesama i na tome ću joj uvijek biti zahvalan.
CeKaPe: Tvoja poezija odiše djetinjstvom, prirodom, ali i sjetom i nekim životnim bolima. Što je bio početni impuls da počneš pisati poeziju, je li to bila potreba da se izraziš, prepoznaš ili nešto drugo?
Nikola Dubroja: Pokušao sam vratiti film u nazad i prisjetiti se zašto sam počeo pisati poeziju. Čini mi se da je to bio jedan od trenutaka u kojem sam osjetio da mi u stvarnom svijetu nedostaje onaj koji imam u svojim mislima. Onda sam shvatio da si ga sam mogu stvoriti. U početku sam mislio da mi je poezija samo faza, ali sretan sam što se ispostavilo da sam bio u krivu i da je to moj put.
CeKaPe: Postoji li neka pjesma u zbirci kojoj se uvijek vraćaš, kao da je ona ‘srž’ svega? Ako postoji, koja je to pjesma i što ti danas znači?
Nikola Dubroja: Svaka pjesma koju napišem mi znači jer se javila u pravom trenutku i na pravom mjestu pa po tom pitanju ne postoji ta jedna pjesma koja je srž.
CeKaPe: U tvojoj poeziji često se javljaju motivi prirode, čitajući tvoje pjesme dobiva se dojam kao da je ona upisana u tebe. Imaš li neko konkretno mjesto, prizor ili motiv iz prirode koji te uvijek iznova vraća pisanju?
Nikola Dubroja: Čini mi se da je to zalazak sunca. Jednom sam u odsjaju njegovih zraka na površini mora vidio oblik mosta po kojem sam poželio hodati. Ako me uhvati čežnja, boje na nebu mi pomognu da je smirim. Kao i borova šuma iznad koje poželim preletjeti i približiti se toj nijansi zelene boje.
CeKaPe: Koji pjesnik ili stih ti je bio posebno važan u oblikovanju tvog izraza, imaš li nekoga koga bi nazvao svojim “pjesničkim kompasom”?
Nikola Dubroja: Definitivno bi to bio Mika Antić. Bio sam u jednom periodu u kojem mi je trebala ljubavna pjesma za utjehu i onda sam naišao na „Pesmu za nas dvoje“. Moram citirati prvu strofu:
„Znam, mora biti da je tako:
Nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako zbog sreće
njene i sreće moje.“
CeKaPe: Koliko ti je značila podrška CeKaPe-a: od prve radionice, preko Zimske i Ljetne škole, do trenutka kad si držao vlastitu knjigu u rukama? Što ti je najviše pomoglo da vjeruješ svom pisanju?
Nikola Dubroja: Podrška CeKaPe-a mi je puno značila. Razgovori s vama uvijek su mi bili dodatni poticaj da nastavim pisati. Značio mi je svaki susret u kojem smo razgovarali o zbirci i jako ste lijepa uspomena od završetka Zimske do početka Ljetne škole. Da ponovno biram suradnike za zbirku, bez dileme bih odabrao CeKaPe. U nekim trenucima dopisivanja i telefonskih razgovora, htio sam sjesti na prvi autobus i doći do vas samo da vas zagrlim.
CeKaPe: Zbirka je tvoj prvi korak prema čitateljima. Kakav je osjećaj kad znaš da tvoje pjesme više nisu samo tvoje, da ih sada drugi čitaju, tumače i osjećaju?
Nikola Dubroja: To bih usporedio s porinućem broda. Veseli me pomisao da sam za kormilom i da ću zajedno s njima nalaziti mirne luke u srcima čitatelja. Naravno da će nas na toj plovidbi zadesiti i oluje, ali na kraju krajeva, one i ja znamo kuda smo se uputili.