Prijateljice su je često zadirkivale zbog pažnje koju je izazivala. „Vidi, onaj te tip gleda već pola sata. Ti se samo praviš da ga ne primjećuješ.” Ili, što ju je najviše iritiralo: „Prava si Mala sirena”, govorile su joj, hihoćući se i gledajući u smjeru mladića, što je Nerinu pomalo živciralo. „Ne želim da me pogrešno shvate”, odgovarala bi ona.
Glazba je bila glasna, ljudi su pili mnogo i često, a prostor je postao zagušljiv te noći u pubu. Smjestile su se u sredinu prostorije. Lorena i njena sestra sjedile su svaka s jedne strane, stalno nešto pričajući uz puno smijeha. Pogledi mnogih muškaraca često su se zaustavljali na njima, ali najviše na Nerini. Teško je bilo ne gledati njena ramena, obavijena dugom tamnom kosom, savršenu figuru tijela i lice na kojem su se isticale velike svijetle oči uokvirene tamnim obrvama. Imala je sitna usta, kada se smijala vidio joj se jedan nepravilan zub. Svi su mislili da zbog toga izgleda još privlačnije.
Opet su se smješkale frajerima koji su sjedili za šankom, a Nerina se krila iza svoje krigle piva.
„Ali ozbiljno, Neri”, rekla je Lorena, „što se s tobom događa u posljednje vrijeme? Ranije si bila otvorena za flert, a sada te nitko ne zanima.”
Nerina je prebacila kosu s jednog ramena na drugo, prisilivši se na smiješak. „Samo sam… zaokupljena drugim stvarima trenutno”, odgovorila je. Bilo je teško objasniti im da joj je dosta površnosti u vezama. A i mnogi su im dečki prilazili samo zbog nje pa im je to bila prilika da se i one s nekim zabave.
Lorena ju je pogledala. „Zar opet razmišljaš o tome da te frajeri trebaju ozbiljno shvatiti? Zašto bi odbijala dobar provod? Mlade smo i lijepe!”
„Dobar provod za koga?”
„Ma daj, ozbiljno? Ne možeš samo crtati i raditi fotke, moraš se i zabaviti! Hajde da se kladimo da ćeš sa sljedećim imati nezaboravno iskustvo.”
„Baš si mi dala odličnu ideju za crtež”, rekla je Nerina, vadeći iz torbe olovku i blok za skiciranje bez kojih nikada nije nigdje išla. Prijateljice su se zgrozile na njenu ekscentričnost, ali su već bile pripite pa je nisu uspjele zaustaviti. Nerina je vidjela da je uzela pogrešnu olovku, 10H. „Zašto mi se vječito ta olovka nađe na putu“, gunđala je za sebe. Najviše je voljela skicirati s 2B i 4B olovkama. Dok su se prijateljice smijale i pjevale, Nerina je promatrala ljude i brzo bacala linije na papir. Sve dok joj se pogled nije zaustavio na njemu.
Sjedio je s druge strane šanka, naslonivši se laktovima na glatku površinu i gledao je. Stidljivo je spustila pogled, pokušavajući ga ignorirati, ali je istovremeno osjetila zadovoljstvo zbog njegove pažnje. Počela ga je na brzinu skicirati, nastojeći ne gledati ga često. On se smješkao nekoj, samo njemu znanoj, tajni.
„Opa, tko je taj zgodni?” pitala je Lorena, ugledavši njenu skicu. Skenirala je prostoriju i primijetila privlačnog neznanca. On se pomaknuo i krenuo prema njima. Lorena je podigla obrve i uzdahnula: „Dolazi!” promrmljala je, a njena sestra je pripito ciknula, pokrivši usta rukom.
Neznanac je bio visok, žilave, ali ne baš mišićave građe, kao model spreman za slikanje. Nerinino uvježbano oko primijetilo je odmah eleganciju njegovih pokreta i poželjela ga je fotografirati u svom foto studiju. Dok im se približavao, gledao ju je i smiješio se pobjedničkim osmijehom. Nerina je neočekivano osjetila laganu nervozu u trbuhu.
Po čemu si ti drukčiji od drugih, pitala se. Djelovao je opušteno, ali osjetila je da se u njemu pritajilo nešto što bi moglo svakog trenutka prsnuti.
“Znači, voliš crtati?” nastojao je nadglasati glazbu koja ga je tjerala da joj priđe blizu i priča na uho. Naježila se od ugode. Kratko je pogledala skicu. “Da, uhvaćen si na djelu”, pokušala se našaliti. “Dobro si me uhvatila”, rekao je, približivši joj se još više. Mogla je osjetiti njegov miris, usred zagušljivog zraka. “Smijem li pogledati?” Malo je podigao obrve i pružio ruku prema crtežu.
Osjetila se nesigurno, kao da će, ako ga pusti da vidi nešto njeno, nešto dragocjeno, još više izgubiti kontrolu. Ali on se pažljivo nagnuo, prislonio se tijelom uz njeno i pogledao skicu uz širok osmijeh. “Dopada mi se, imaš preciznu i točnu ruku.”
“Hvala”, odvratila je tiho, dok joj je srce ubrzano lupalo. Pogledao ju je izravno u oči i ovaj je put izdržala nekoliko sekundi duže prije nego je spustila pogled. Popila je velik gutljaj piva i vidjela da i on čini isto. Bilo je nečeg opasnog u njegovim očima, gustim i lijepo oblikovanim obrvama. Nešto, što je pripita teško uspijevala definirati.
Lorena se osmjehivala i ubacivala s ponekim komentarom, ali Nerina je nije čula. Njena je pažnja bila usmjerena na njega. On se sada sasvim posvetio njoj, a prijateljice je ignorirao. “Nisam mogao ne primijetiti te”, izgovorio je kliše koji je Nerini zvučao neočekivano iskreno. Premda joj je neki uspavani dio razuma šaptao da se ipak odupre, od tog trena je uletjela u nezaustavljivi vrtlog, u kojem nije imala nikakve kontrole.
Predstavio se kao Nerkez. Neobično, pomislila je. Kada je ona njemu rekla svoje ime, iznenadio se: “Rijetko ime, isto kao i moje. Eto. Imamo nešto zajedničko”, rekao je, zagonetno se smješkajući, a njoj je srce još brže zakucalo. Bilo je uzbudljivo osjećati se ovako nesvakidašnje. Ali ispod njegove kontrolirane površine nazirala je nešto dominantno, ali trenutno potčinjeno. Što je to, pitala se.
“Znaš, Nerina je u starogrčkoj mitologiji bila morska nimfa, sirena”, rekao je, potpuno se okrenuvši prema njoj, kao da joj je htio zakloniti pogled na ostali svijet. “Kako ti to znaš? Nitko to nikad nije pogodio”, odgovorila mu je radosno, dok je on pleo svoju mrežu šarma oko nje. Pila je svoje pivo i gledala ga, a on joj je uzvraćao svakim gestom, kao savršeni odraz. To joj je neobuzdano grijalo krv, gladnu nečeg dubokog, vrijednog i, premda se pokušala zadnjim snagama razuma tome oduprijeti, pošla je za njim kad ju je uzeo za ruku.
Okrenuo se prema njoj i nešto prošaptao. Nije bila sigurna, glazba je bila preglasna, ljudi su vibrirali svojim zvucima, ali učinilo joj se da je rekao: “Dođi, bit ćeš moja nimfa. Samo moja.”
***
„Gdje si se ti izgubila onu noć? Završila si s onim zgodnim tipom, zar ne?” pitala ju je znatiželjna Lorena, dva dana kasnije.
„Doživjela sam uzbudljiv, intenzivan vikend”, odgovorila je Nerina, uz veliki uzdah. „Toliko da me nije pustio kući sve do sinoć, kasno u noć.” Zastala je i progutala gutljaj vode. „Iskreno, čudno se osjećam s njim. Istovremeno me privlači i odbija.”
„Kako to misliš?”
„Stalno mi šalje poruke otkako smo se rastali. Pomalo pretjerane, u stilu: želim biti s tobom svakog trenutka, ne želim da gledaš bilo kog muškarca, osim mene, hajde da se vidimo sada, odmah.”
Lorena se namrgodila i oštrije nego inače rekla: „To baš i nije normalno ponašanje.”
„Da, zar ne?” Nerini je bilo drago da se prijateljica složila s njom, iako nije očekivala izravno negodovanje, čak optuživački ton, od nje, koja ju je i nagovorila da se opusti s muškarcima. Nije valjda ljubomorna na nju zbog Nerkezove pretjerane pažnje? Istina je da se to i ranije događalo, ali nije tome pridavala naročitu pažnju. Prešutjela je i skrenula razgovor na drugu temu.
Smijale su se i plijenile pažnju u kafiću. Kad je Lorena otišla na WC, Nerkez joj je poslao poruku putem Messenger-a: Tako si brzo zaboravila na mene? Samo se sjeti s kim si sinoć bila..
Ispod tog šarmantnog tona titrala je opasnost. Osjetila je mučninu i namrštila se. Pokušavala je ne misliti na poruku, spremila telefon u džep i natjerala se na smiješak. Dok se Lorena vraćala iz WC-a stigla je još jedna poruka: Stvarno si s Lorenom na kavi? Gle, nisam ti rekao ranije, ali ona me baš neobično gleda. Sigurno ti glavu puni svakakvim glupostima o meni… Mislim da je ljubomorna na nas.
Nerini zastane dah, a napetost se proširi u vratu i leđima. Zar me uhodi, pomislila je ogledajući se oko sebe. Lorena je primijetila njenu uznemirenost.
„Sve OK? Nešto se dogodilo? Je li te onaj tip od sinoć gnjavi?”
„Ma da. Ovaj, malo se pretjerano brine. Možda će se smiriti ako ga budem ignorirala.”
„Nerina, moraš ga odlučno nogirati i prestati svaki odnos s njim. Nije normalno da mu dozvoljavaš takvo ponašanje. Pogotovo ako ti stalno šalje poruke.”
„A čuj, nije on loš tip, samo je valjda ljubomoran”, slegnula je ramenima. Lorena se samo namrštila i prekinula razgovor.
Rastale su se suzdržano. Nerina je ipak osjećala da je Lorena u pravu, ali nadala se da će se situacija nekako riješiti, sama od sebe. S druge strane, koliko god joj bio fizički privlačan, nije bila spremna s čovjekom kojeg je tek upoznala provesti svaku minutu svog života. Samo sam poželjela dublji odnos a ne opsesivnog frajera zbog kojeg ne smijem izaći van bez njegove paranoje, mislila je.
Pokušala se svim srcem posvetiti svojim ilustracijama i fotografiranju u studiju, bježeći od novonastale nelagode. Ali lako i brzo je gubila fokus. Nikad se ranije nije našla u ovakvoj situaciji.
Jednog jutra, na otiraču je pronašla dvije uvenule ruže s porukom: Zapamti tko te voli više od svih. Nakon toga odlučila je ne javljati mu se više uopće.
***
Novi je tjedan počeo s dvadeset i sedam Nerkezovih poruka u samo jednom danu.
Jesi li svjesna što će se dogoditi ako me nastaviš odbijati? Mislim da ne razumiješ kako se djevojka treba ponašati prema svom dečku. Ali bez brige, ja ću te podsjetiti.
Raširila je oči, čitajući u šoku. Srce joj je brže zakucalo dok je pažljivo čitala što će joj on sve učiniti, što će sebi učiniti ako ga ne prestane odbijati. „Sranje!“ Bacila je telefon na krevet i pokrila ga jastukom.
Nerini je ljubomora oduvijek bila strana. Čak joj se i opirala, sjećajući se zlokobnih priča žena svih generacija u njenoj obitelji, o muškoj ljubomori. Kao dijete usvojila je lekciju da se samo zle stvari rađaju iz toga i da se žene moraju čuvati ljubomornih muškaraca. A sada se osjećala kao u zamci. Nije poslušala savjet svojih majki i pramajki.
Kako odbiti takvog čovjeka? Nije znala kakav ishod očekivati, kako se postaviti, a odluke je sporo donosila. Jedino je s Nerkezom nepromišljeno uletjela u avanturu.
U svemu tome ju je dodatno usporavala poslovna prilika koju je uspjela ugovoriti, projekt iz snova. Dobila je šansu crtati likove koje je već djelomično osmislila i oglašavala na Pinterestu pa su je sadašnji klijenti kontaktirali da im dizajnira tapete za restoran, s njenim likovima kao uzorcima. S elanom se bacila na taj posao, a onda se njen munjeviti odnos s Nerkezom pretvorio u ozbiljan problem. Napisala mu je samo jedan odgovor: ne postojimo nas dvoje i prestani mi se javljati.
Sljedeće je dane provela ignorirajući njegove, sve brojnije poruke. U potpunosti je prestala odgovarati na njih. On je, pak, konstantno ispitivao o muškarcima u njenom životu, o tome kako ih mora prestati viđati i biti samo s njim. To ju je samo dodatno tjeralo u čahuru nesigurnosti.
Strah me, tako me strah, mislila je tih dana. A onda su počele njegove javne poruke na Facebook-u.
Poželjela si se zabaviti sa mnom? Hajde da to podijelimo s cijelim svijetom. Idemo svima reći kakva si zapravo, Nerina. Prava si drolja, nek’ svi znaju kako voliš širiti noge za svakog muškarca koji ti priđe.
A onda je podijelio sliku njih dvoje u, za javnost, neprimjerenu položaju. Rukom je pokrila usta a krik užasa oteo joj se iz grla. Nije se sjećala kada i kako ih je itko tako mogao slikati. Komentari su zapljuštali gotovo istog trena: Ma daj, Nerina, pa nisam to očekivao od tebe. Fuj, kako možeš tako. Nađite si sobu. Baš izgledaš droljasto. Svi su govorili: sram te bilo.
Na kraju je ugledala Lorenin komentar, koji ju je dokrajčio: Ne mogu vjerovati kako se ponašaš! Zašto ga nisi nogirala kad sam ti rekla? Izgleda da si pokazala svoje pravo lice.
Kako mogu… zar nitko neće njega ovdje okriviti? Nerina nije shvaćala zbog čega je baš ona postala metom svojih takozvanih prijatelja i pitala se hoće li itko stati na njenu stranu.
Čekala je nekoliko dana da joj se netko obrati bez predrasuda, a kad je shvatila da nitko nije na njenoj strani, obratila se policiji. Hodajući do policijske postaje, zamišljala je kako će policija i mediji obavijestiti javnost o njenoj nevinosti. Ispod velikog naslova: Ljubomorni nasilnik, pisat će: uhodio ju je, prijetio, zvao tisuću puta, slao uznemirujuće poruke, stavljao uvenule ruže pred ulaz od stana, vrijeđao na Facebook-u. Bila je ubijeđena da će policija znati reagirati i spriječiti Nerkeza u njegovoj namjeri da je javno sramoti. Ali, stvarnost je bila drugačija: nezainteresirani policajci samo su je mjerkali i štedljivo koristili riječi: „Pustite da prođe malo vremena. Ipak, nije došlo do nekih fizičkih obračuna između vas i tog gospodina. Mi, vjerujte, nemamo dovoljno temelja da spriječimo njegove digitalne aktivnosti. Imamo mnogo ovakvih slučajeva.”
„Ali… mislim, ja nemam ništa s tim čovjekom, ništa ozbiljno, on me potpuno krivo predstavlja. Imali smo samo kratku avanturu, a kad sam uvidjela da je manijak, pobjegla sam od njega.”
Gledali su je, činilo joj se, s lažnim suosjećanjem, rekli da se malo pritaji i da će sve to brzo proći. „Imali ste sreće”, govorili su, „jer ipak nije toliko manijakalan kako ste mislili, ipak vas nije fizički napadao, i slično, zar ne?“ Gledala ih je golemim očima, očito zbunjena i s krivim očekivanjima.
Poslušala ih je. Pritajila se, čekala da sve to prođe, dala šansu vremenu da svima izliječi postojeće i nepostojeće rane. Na Facebook-u je i dalje bila kurva, drolja, sve ono što nikad u životu nije čula o sebi.
Težina stvarnosti sručila se na nju. Osjećala je pritisak u prsima dok su joj se suze slijevale niz lice. Nema povratka. Nitko ne razumije da je on ljubomorni luđak koji će me dokrajčiti.
***
Želiš se okušati u borilačkoj vještini u sigurnom okruženju?
Zanima te samoobrana?
Cilj ti je održati kondiciju, izgraditi izdržljivost i snagu?
Mi smo tu da ti pomognemo, u Valkyre kickboxing klubu. Prijavi se odmah u prvu, isključivo žensku grupu, tu smo za sva pitanja!
Nerina je već sat vremena gledala online oglas. Pitala se bi li joj to moglo pomoći. Naučit ću se tući i prebiti Nerkeza, olako je mislila u sigurnosti vlastita stana. Ugledala je novi komentar na Facebook-u, jedan je poznanik zove na kavu: pripazit će on na nju, baš kako ona to voli, kaže. Drugi se odmah nadovezao i dodao malo svojih mudrih savjeta na Nerinin račun.
Bijesno je zatvorila laptop. Zar svi, baš svi moraju ispasti kreteni? Koliko su ti ljudi gladni tuđe muke? Prošla je kroz još jednu turu plača, pitajući se do kada će to poniženje trajati. Mama joj je slala poruke gotovo svakih sat vremena, ispitivala je o svemu, ali bilo ju je previše sram da joj bilo što priča.
Čula je zvuk obavijesti na Facebook-u. Nije mogla ne pogledati. Možda je Lorena, nadala se da je ona, da će je ipak podržati. Bio je to ipak Nerkezov komentar: Nerina je odveć prljava da joj bilo tko više ikad prilazi ili poziva na kavu.
Suze su joj napunile oči. Kroz vlažne trepavice opet je ugledala oglas za kickboxing. Sram i poniženje pretvorili su se u ljutnju i, ne razmišljajući, nazvala je broj telefona iz oglasa. Javila joj se trenerica, predstavila kao Melisa Šamić i pitala je da li želi trenirati u grupi ili jedan na jedan. Nerina je tražila trening jedan na jedan, što prije.
“Želim da vi dolazite k meni. Razlozi su osobne prirode. Stan mi je dovoljno prostran, ne bi trebalo biti teško obavljati treninge ovdje. I molim vas da to ostane među nama, ne želim da itko zna da treniram”, naglasila je Nerina svoje uvjete. Trenerica je, nakon kratke stanke, pristala.
Tog dana više nije otvarala Facebook. Posvetila se crtanju svojih likova za projekt dizajniranja tapeta, pritom namršteno mjerkajući svoju 10H olovku, kao da joj je ona nešto skrivila. Da ne crtam, poludjela bih, razmišljala je povlačeći linije po papiru.
Trenerica je došla sljedeće jutro s velikom torbom, punom različitih rekvizita za vježbanje. “Melisa Šamić”, predstavila se i čvrsto joj stisnula ruku. Nerina se zbunila, očekivala je neku mišićavu muškobanjastu ženu kratke kose, a ne dugokosog supermodela, vilenjakinju iz Gospodara prstenova. Nakon kratkog upoznavanja, Melisine su se oči malo duže zadržale na njoj.
“Moram pitati čemu tajnovitost. Nije nam praksa ovako provoditi treninge, ali zvučali ste kao osoba u nevolji pa sam zato došla osobno.”
Nerina joj je iskreno objasnila situaciju te kako je Nerkez maltretira: “Ne usuđujem se dolaziti u vašu dvoranu, jer ne znam kakav mu je raspored s poslom. Dogodi se da me na putu kući uhodi, progoni me dok sam vani i onda moram bježati. Njegovo mi je kretanje potpuno nepredvidivo, a od policije nemam pomoći. Oni tvrde da mora postojati više dokaza, znate kako to ide. Mislim da više vjeruju njemu, nego meni”, dodala je tiho. Trenerica ju je svo vrijeme pažljivo slušala.
„OK, dolazit ću tri puta tjedno”, odgovorila je uz ohrabrujući smiješak.
Nerina se uvijek bacala na posao čim bi počele s treningom, a kada je bila sama često je zamišljala kako koristi razne tehnike i udarce u susretu s Nerkezom. Još uvijek je bila fizički slaba, još uvijek spora, tek na početku. I to ju je živciralo, obeshrabrivalo.
Melisa ju je tjerala: “Još jedan set vježbi. Danas radimo na osnaživanju corea, dakle, središta tvog tijela, i na ravnoteži. Odatle polazi rad na brzini, izdržljivosti i snazi.” Nerina ju je plaho gledala i uzdahnula kao da je netko svalio veliki teret na nju. Radila je swing, marince, plank, sve je obavljala, ma kako loše ili u malim pokušajima. Trenerica je pak pazila da ništa ne ostane neiskorišteno.
Nerina je paralelno radila na svom projektu ilustracije, a digitalni foto studio privremeno je prebacila isključivo na rad od kuće. Nije željela riskirati neočekivane susrete s Nerkezom. Sve što je mogla radila je u privatnosti svog doma. Stalker ju je uspio distancirati gotovo od svakoga.
Prošla su dva mjeseca u treninzima jedan na jedan, a Nerina je malo napredovala. Nerkez ju je nastavljao javno napadati, ocrnjivati na Facebook-u, a često i uhoditi. Teško se opuštala. U rijetkim izlascima trzala se na gestikulacije ljudi, kao da je očekivala nečiji udarac. Melisa je mrštila čelo i nastojala naći načine kako da joj olakša učenje. Jedina dobra stvar u tom periodu bilo je što su se njih dvije uspjele zbližiti. Nerina ju je doživljavala ne samo kao trenericu kickboxinga, već kao mentoricu osobnog rasta. Osim posla koji je voljela, vrijeme provedeno s Melisom bila je tjelesna i duhovna terapija.
Jednog ju je dana Melisa upitala: “Želiš li zbilja razviti samoobranu? Nešto te zadržava u napredovanju, a moje moći idu samo do određene granice. Mislim da moraš biti iskrena sa sobom i odlučiti duboko u sebi da nećeš nikome dopustiti da te skrši.” Bilo je strasti u njenim riječima, ali je Nerina osjetila i ogorčenost, pa ju je znatiželjno pogledala.
Melisa se naslonila na njen radni stol: “Izgledaš kao djevojka kojoj mogu ispričati nešto intimno. A i čini se da trebaš svu pomoć koju možeš dobiti.” Nerina se cijelim tijelom okrenula prema njoj. Melisa je stisnula usne i počela pričati svoju priču: “Vjerojatno to ne znaš, ali prije mnogo godina, kandidirala sam se za missicu naše zemlje. I pobijedila sam.” Nerina je podigla obrve, a Melisi se oteo sanjalački izraz lica.
“Ne možeš zamisliti kakav je osjećaj biti proglašena najljepšom ženom u zemlji. Imala sam osamnaest godina i mislila da su svi moji snovi ostvareni. Bila sam slavljena u vijestima, novinama, među prijateljima, poznanicima. A onda se ta moja kula sreće srušila jednako brzo kako se i sagradila.” Zastala je kratko i pustila suze iz krupnih očiju.
Gledajući Melisu i njenu ljepotu, Nerini ništa od toga nije bilo teško zamisliti.
“Što se dogodilo?”
“Dogodio mi se dečko, kojeg sam nogirala neposredno prije izbora za miss. Jedno jutro, nekoliko dana nakon izbora, mediji su dobili informaciju da postoji snimka seksa sa mnom. I svi su, naravno, požurili dočepati se toga.”
Stisnula je čeljust, a prstima je lupkala po stolu, dok je sve to ponovo proživljavala u srcu.
“Taj moj bivši nas je snimio za vrijeme seksa, bez mog znanja. Iz osvete što je ostavljen, predao je snimku medijima, za sitne novce. Navalili su na mene kao morski psi i komitet mi je oduzeo titulu.” Popila je vode, prošetala po dnevnoj sobi i zaustavila se pred prozorom.
“Još uvijek osjećam taj sram koji sam tada osjetila”, tiho je nastavila. “Kao da sam satjerana u kut iz kojeg nemam izlaza. Nitko od prijatelja nije mi pružio suosjećajnu riječ, nitko se nije javio i iskreno pitao što se dogodilo. Samo su me odlučili osuditi, odbaciti. Jedina osoba koja je stala uz mene bila je moja tetka iz Francuske, pozvala me da živim s njom nakon svog tog sranja. Tamo je imala krav maga i kickboxing klub i jednostavno sam ušla u taj svijet, jedini koji me prigrlio bez osuđivanja. Promijenila sam prezime u tetkino, ofarbala smeđu kosu u plavo i trenirala kao luda. Osvojila sam nekoliko naslova prvakinje, što je ironično, zar ne? Nije mi bilo suđeno biti missica, ali sam zato postala prvakinjom u kickboxingu.” Okrenula se prema Nerini, nasmiješila, iskreno, s olakšanjem jer je sve to već iza nje.
Nerina ju je gledala s divljenjem i čuđenjem jer se očito još uvijek nije uspjela izvući iz svog problema, sličnog njenom. Pitala ju je zašto se vratila iz Francuske. Slegnula je ramenima: “Zbog starih roditelja. I zato što sam postala druga osoba, sada mogu bilo koga poraziti, ako to odlučim.” Nerina se pitala hoće li i ona ikada postati takva žena.
Melisa je na odlasku dodala: „Ako je njemu opsesija da tebi zagorča život, tebi mora biti opsesija i cilj da ga onemogućiš u tome.”
Od tada se taj savjet Nerini vrtio u glavi svakog dana.
***
Nikako joj nije bilo jasno Nerkezovo ponašanje, naročito na društvenim mrežama. Pisao je gnjusne riječi o njoj, njenom karakteru, a nakon toga joj slao privatne poruke u kojima nju okrivljuje što joj se razni muškarci javljaju, kao reakcija na njegove komentare. Pa ti me reklamiraš kao takvu, što drugo očekuješ, kretenu, mislila je, želeći mu odgovoriti, malo mu zaprijetiti za promjenu. Ali plašila se da bi to pogoršalo stvar.
U to vrijeme je s Melisom, osim osnovnih tehnika udaraca šakom i nogom, učila i neke poteze koljenom i laktom. „To su moćne tehnike, vrijedne da se uloži vrijeme u njihovo svladavanje”, govorila je.
Već su ušle u četvrti mjesec treniranja i Nerina je napokon počela uočavati da je fizički snažnija. A i Melisa je bila opuštenija, kao s djetetom koje je ovladalo skakanjem pa ga možemo pustiti da samo skače.
Nerkez je postajao sve odvažniji, počeo ju je ucjenjivati putem poruka: Ako se sutra ne vidimo, pisat ću kako si me zavela, navest ću detalje naših ljubavnih noći, još ću te više osramotiti, pisao bi joj. Neka se tvoj poznanik Leon dobro pripazi, jer znam gdje živi. Leon i ona su se površno poznavali, ali su si često lajkali slike. Ništa više. Ako se ne sastaneš sa mnom, otet ću te, kad to najmanje budeš očekivala. Nerini se, kad god bi vidjela takve prijetnje, u prsima formiralo žarište straha, koje se širilo prema udovima. Nakon takve prijetnje opet se, zadnji puta, javila policiji. ”Da, ali vidite da je s nepoznatog broja poslana poruka, mi njega jednostavno ne možemo locirati”, odgovorili su joj. ”Trebali biste malo manje provokativne fotografije stavljati na Facebook-u pa vam se takvi tipovi ne bi javljali”, rekli su. Nerina se nije trudila suprotstaviti im se. Bar više nije osjećala stid, kao na početku cijele ove zbrke. Najteže joj je padala nepredvidljivost situacije i što nije znala kako će se sve završiti.
Nakon par dana ispričala je to Melisi, a ona ju je nijemo zagrlila. Ubrzo su zaronile šake u bokserske rukavice i bacile se na posao.
“Lijevi direkt. Desni kroše. Eskivaža u desnu stranu. Lijevi low kick. Desni uppercut. Hajmo!” govorila joj je Melisa kombinaciju koju je trebala izvršavati narednih pet minuta, udarajući u njene fokusere. Bila je brža nego prije. Pohvalila ju je i pitala:
“Kako si inače?”
“Ok, nastojim ignorirati Facebook. Ali… sinoć, dok sam se vraćala iz trgovine, na otiraču sam opet pronašla dvije uvenule ruže. Sva sam se stresla. Pažljivo sam gledala oko sebe, očekivala da će iskočiti iza nekog zida… Koji šou.” Ispustila je dugačak uzdah. “Sva sreća pa mi društvene mreže ne utječu na posao i klijente”, dodala je. “Ne znam što bih da počnem gubiti projekte zbog tog manijaka.”
“Sredit ćemo mi njega.”
Te večeri, Nerina je mislila o tome hoće li ga zaista uspjeti srediti. Bez obzira na treninge, njegovi su je online napadi bacali u trenutke očajanja. Pitala se hoće li joj se život ikada uspjeti vratiti u normalu. Hoću li i ja morati pobjeći, promijeniti prezime, poput Melise, mislila je. Neizvjesnost se spustila nad nju, kao koprena magle iz koje nije vidjela kamo ide, gdje se nalazi izlaz. Taj ju je osjećaj pratio i u snovima u kojima je tragala za sobom, ali se nikako nije mogla pronaći i zaštititi.
***
Nakon pola godine osjećala se kao borac pred borbu u ringu, napeta, govoreći si da mora sačuvati mir, snagu. Ali, i dalje se svakodnevno osvrtala za sobom, srce joj je lupalo jer bi u svakom neznancu ugledala prerušenog Nerkeza koji je došao da je otme, maltretira i fizički napada. Vježbala je tehnike udaraca nogama i rukama, izdržljivost i snagu koristeći se girjom. Nesvjesno joj se javljalo pitanje hoće li sve to biti dovoljno.
Paranoja je dosegla vrhunac jedne večeri kada se vratila u stan i vidjela da joj je jedna vaza u hodniku postavljena drugačije nego što je zapamtila. Protresla je glavom i promrmljala: ”Gubim razum.“ Perifernim je vidom uočila sjenu sa svoje desne strane i čula Nerkezov glas kako joj govori, kroz smiješak: “Da, gubiš razum za mnom. I napokon ćemo biti zajedno.”
Vrisnula je i pošla unatrag prema ulaznim vratima. On je bio brži i svom ju je snagom zgrabio za nadlaktice, povukao sebi. Vrata su ostala zatvorena.
Čovjek bi pomislio da će susjedi možda reagirati na vrisku i zvati policiju, ali Nerina je prethodnih mjeseci uvidjela da svi gledaju samo svoja posla, a ona neka čisti svoj nered.
Što da sada uradim, mislila je očajno, gledajući oko sebe u panici, ne usuđujući se gledati u Nerkeza, koji ju je vukao u dnevnu sobu.
“Sad si sasvim moja, sve sam isplanirao, Nerina”, uvjeravao ju je, ne popuštajući stisak oko njenih ramena. “Nema potrebe da se odupireš, jer će ti biti tako dobro sa mnom.”
Gledala ga je užasnuta njegovim tonom, riječima, razmišljajući kako da se nosi s ludilom osobe koja nije razumjela da ne zaista znači ne. Zašto sam baš ja morala naletjeti na njega, mislila je pokušavajući se odmaknuti od njega. Nerkez ju je počeo milovati po kukovima i jasno je vidjela u njegovu pogledu želju za njom. Želju da je sasvim podčini, da joj izbriše identitet.
Shvatila je u tom trenutku da se mora obraniti, da mora bar pokušati, bilo kako. Znala je kako ga može isprovocirati. Polako se počela opuštati i duboko disati. Dozvolila mu je da joj miluje kukove, čak je i ona njega počela maziti po prsima. Raširio je oči od iznenađenja, osjetila je i ubod krivnje jer je uočila i radost u njima. Ovo mi je prilika, mislila je.
“Dragi”, prošaptala je neuvjerljivo, “nisam li ja tvoja nimfa?” Nije uspjela izostaviti ironičan ton iz glasa. Bio je zbunjen, izraz lica odavao je nervozu. Takve riječi, takvo ponašanje nije očekivao. „Ne volim kad se praviš pametna, ne pristaje ti.”
Nerina je pokušala ostati opuštena i sjetila se Melisinih riječi: „Moraš ga brzo svladati, brzina ti pomaže tamo gdje ti nedostaje snage.” Pribila se uz njega, polako podigla ruke i ovila mu ih oko vrata. Razmijenili su znatiželjne poglede, oboje iznenađeni trenutkom koji se izdvojio svojim mirnim nabojem u odnosu na ono što je dolazilo. Stegnula ga je oko vrata i privukla u klinč položaj, a onda zarila vrh svog koljena u njegov abdomen. Izbila mu je zrak iz pluća, presavio se u trbuhu. Sad, Nerina!!! Misli su joj vrištale dok je drhtala. Primila je svoju desnu šaku u lijevu, zakoračila lijevom nogom prema njemu i istovremeno izvela udarac laktom prema njegovu nosu. On se izmaknuo, a pogled mu se smračio.
Stala je u gard. Mjerkao ju je s iznenađenjem i znatiželjom, ali još uvijek samopouzdano. Strah joj je kolao žilama. Pogledala je prema ulaznim vratima, najradije bi pobjegla. “Ccc, ne ideš ti nikuda”, rekao je, čitajući joj namjere. To ju je razbjesnilo. Kako se usuđuje, govoriti mi što ću činiti?
Oči su joj se zacaklile i on je u njima ugledao moć koja ga je pokolebala. Nerina je to vidjela i iskoristila priliku. Brzo je zakoračila prema njemu, bacila desni low kick nogom i pogodila ga u lijevu potkoljenicu. Pokleknuo je, udarila ga je desnim direktom šake posred lica. Ruka ju je zaboljela. Odlično, mislila je, znači da je i njega. Nerkez je zavrištao od bola, ali je brzo umakao njenom sljedećem udarcu. Zaurlao je od bijesa i zgrabio je oko vrata, gušeći je. „Gdje si se naučila tako tući”, derao se. Grabila je desnom rukom oko sebe, u želji da dohvati nešto čime bi ga mogla udariti. Gurnuo ju je na stol, sve je više stežući oko vrata. Iskolačila je oči, jedva uspijevajući micati rukom u potrazi za spasom.
Primila je tanki predmet među prste i zamahnula prema njegovu uhu. Zavrištao je i otpustio stisak. Duboko je udahnula. Smogla je još snage podići desno koljeno prema bradi i odgurnuti ga od sebe ubodnim udarcem noge. Krv mu je curila s lijeve strane lica, prema obrazu i bradi. Dahtala je i još uvijek čvrsto držala predmet kojim ga je ozlijedila. Bila je to njena omražena 10H olovka. Možda ćeš napokon poslužiti svrsi, pomislila je mračno, čvrsto stisnula olovku i uperila je prema njemu. Pogled mu je bio zamućen strahom. Zašto se nasilni muškarci toliko čude ženama kad uzvrate udarac, pitala se Nerina.
Stisnula je čeljust, udahnula i opet stala u gard. A sada, spinning backfist udarac, brzo je razmišljala. Zakoračila je lijevom nogom, napravila polukrug desnom unazad, zarotirala tijelo i izvela udarac donjom stranom šake u njegovu glavu. Nije stigao na vrijeme reagirati, srušio se od udarca, a njoj je šaka eksplodirala od bolova. Jedna je stvar udarati u vreću ili trenerove fokusere s rukavicama koje ti štite ruke. Potpuno druga kada golom šakom kost udara u kost.
Dahtala je od bolova, hučalo joj je u ušima, ali joj adrenalin nije dozvolio da se sada zaustavi. I dalje je u mislima čula Melisin glas: “Kad je protivnik na tlu, tvoje je da bježiš, makni se iz borbe, pogotovo ako si na nogama i relativno nepovrijeđena.” Ali Nerini više nije bilo do bježanja.
Nije joj više bilo ni do borbe, barem ne do osvete koja joj je do maloprije mutila razum.
“Slušaj me”, rekla je zadihano, “možemo nastaviti ovako ili se možeš pokupiti i nikada se više ne pokazati ovdje. Vjeruj mi, ništa me više neće niti može zaustaviti da se obranim od tebe.” Nerkez ju je gledao šokiran dok mu je krv curila iz rana, ne shvaćajući kako je došlo do takvog preokreta.
“Možemo ići na policiju, na sud, rješavati sve putem advokata, ali ti meni više nećeš prilaziti. Uostalom, imam prijatelje spremne da stanu uz mene.”
“Koje prijatelje?”
“One koji su me naučili da se tučem, koji su spremni da me zaštite”, blefirala je.
“Ti si luđakinja.”
“Da, možda i jesam” odgovorila je Nerina zamišljeno. “Ali te svejedno vidim. Tebe, tvoje slabosti.” Lice mu se iskrivilo u grimasu, nije znala da li samo od bola ili su njene riječi doprle do njega. Nastavila je tišim, ali jednako odlučnim glasom: “Žao mi te je.”
Čvrsto je držala olovku i držala gard, nemilosrdno ga gledajući. Lijeva strana tijela štiti desnu, čvrste jezgre, još čvršća uma. Demistificiran, Nerkez je postao običan čovjek, nešto s čime se mogla nositi.
Lice mu je bilo vlažno i bio je zadihan kao i ona. Željela ga je mrziti. Ali sad je on bio pod njenim nogama. Ustao je s mukom i pobjegao prema ulaznim vratima. Nije se osvrnuo. Nerina je pošla za njim i zaključala vrata. Stolicom je dodatno zablokirala ulaz, za svaki slučaj. A onda se zaputila do svog kreveta, pala na njega i dugo ležala budna, drhteći. Težina svog svijeta se svalila na nju. Zaspala je u praskozorje, i dalje držeći svoju 10H olovku.
23.11.2024.
Amela Poljak odrasla je i školovala se u Sarajevu, gdje je, kao pravi ekscentrik u ovo doba ekstrema, završila studij povijesti, a sada živi u Osijeku s obitelji. Radila je kao turistički vodič, prevodilac sa engleskog i francuskog na bosanski jezik i obratno te predavač na univerzitetu. Trenutno se brine o svojoj maloj djeci, u slobodno vrijeme uči pisati fikciju i obožava čitati.