“Nakon više od deset godina vrijeme je za novo izdanje Pisanja kratke priče na hrvatskom, kao što je knjiga svakih nekoliko godina, s manjim dopunama, ponovo objavljivana u Sloveniji (2010., 2016., 2020.). Što se za to vrijeme promijenilo? Objavljeno je još nekoliko knjiga koje poučavaju pisanje, među njima i ona Nebojše Lujanovića Autopsija teksta (2016.). Sve više ljudi piše i objavljuje. Knjige se množe. Radionica pisanja više je nego ikada. Na njima se u ulozi mentora pojavljuje sve više afirmiranih pisaca. Neke su besplatne, neke se plaćaju, jedne se održavaju vikendima, druge svakog tjedna, treće povremeno. Za različite interese i mogućnosti.

Brojni polaznici radionica pisanja formalne potvrde uspješnosti svoga rada dobivaju i u obliku književnih nagrada, također brojni od njih u obliku objavljenih i dobro prihvaćenih knjiga. Radionice kreativnog pisanja više ne trebaju neprestano objašnjavati smisao svoga postojanja. Pa ipak, još je uvijek među onima koji tvrde da se pisanje ne može naučiti – jer ili jesi ili nisi tajanstvenom milošću obdaren znanjem pisanja – i veći dio već afirmiranih pisaca. Naravno: ako pisanje možemo naučiti, to mu oduzima nešto od nedostupne veličine, pa je strah od toga da bi se pisanje moglo naučiti moguće shvatiti kao znak nedostatka literarne samosvijesti ili, s druge strane, potisnute svijesti da ono što afirmirani autori rade kad pišu nije tako dobro kako bi moglo biti. Kao što bi možda moralo biti.

Kako učiti pisanje? Pristupi su različiti, najprije zato što su različiti i učitelji i učenici. Kad sam birao polaznike svojih radionica (na svakog primljenog barem bih pet odbio), često bih ispustio nekoga koji mi se po poslanim i pročitanim tekstovima činio toliko drukčijim od mojeg shvaćanja književnosti da sam zaključio kako nećemo daleko dospjeti, iako su mi se tekstovi činili posve u redu, ali možda za nekog drugog mentora. (Na ovom mjestu mogu odahnuti svi odbijeni – možda mislim baš na njih). Kao što vrijedi da u svakoj književnoj sredini postoji više od jedne nakladničke kuće ili književnog časopisa, pa ako tekst ne želi objaviti jedna od njih, možda će druga, isto vrijedi i za radionice.”

Andrej Blatnik,  iz predgovora 2. izdanju