„Život nije problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba doživjeti“, davno je rekao Soren Kierkegaard. A u stvarnosti života uvijek je i ljubav.

Tatjana Petričušić to zna i osjeća. Napisala je ljubavni roman koji od prve do zadnje stranice opravdava sve razloge za pisanje. Odličnim psihologizacijama likova, vrlo uvjerljivim dijalozima, sjajnom atmosferom, Tatjana ispisuje ljubavnu priču dvoje ljudi u kasnim tridesetima, kada nam se čini da znamo što želimo, vjerujemo da smo na greškama ponešto naučili i gotovo smo sigurni što ne želimo.

Toma i Klara sve to znaju, a ljubav ih svakoga dana, uvijek iznova, podsjeća kako se sve što znaju uvijek može dovesti u sumnju, uzdrmati, ali i pružiti nadu i vjeru da „ljubav ne pobjeđuje, ali je nepobjediva.“

Svatko od nas ima ili zna bar jednog Tomu i jednu Klaru, njihove roditelje, brata, najbolje prijatelje, a ima i par eksponata iz Muzeja prekinutih veza. Tatjana Petričušić napisala je i našu ljubavnu priču, učinila je to baš onako kako bi i sami željeli: uvjerljivo, pametno, inteligentno, duhovito, s puno šarma, ali i puno talenta. Likovi ovog sjajnog ljubavnog romana uronjeni su u svakodnevnicu, satkanu od svih onih važnih i nevažnih zadataka i uloga koje im je život dodijelio. Igraju po pravilima jer nemaju izbora ili ga ne žele imati. Ponekad ih krše iz straha ili znatiželje, a ponekad se ohrabre i zarone ispod površine. Ostaju duže ili kraće ovisno o tome koliko je zraka u plućima. A ispod površine je samo naizgled mrak. Treba napuniti pluća i duboko zaroniti, jer tamo je i ljubav.

Baš ona i onakva kao u ovoj, samo naizgled, običnoj ljubavnoj priči.

Sanja Vučković