„Otok kao metafora tijela, omeđenog izvana, tajnovitog iznutra, potiče autoričinu potragu za spoznajom, koja se odvija na dvije razine. Na onoj implicitnoj ona opipava Otok, kao ishodište njezinog podrijetla po ženskoj liniji, dok istovremeno ispipava i vlastito tijelo s čijim se nasljeđem mora nositi na eksplicitnoj javi, gdje na svjetlo dana izvlači nevidljivo –  skriveno, prešućeno, zabranjeno.

Priče iz zbirke Babuške izgrađene su na autobiografskim detaljima koje povezuju fiktivne niti sjećanja. U mikrosvijetu svakog djetinjstva ono obično često postaje začudno i Otok se stoga pred dječjim očima širi kao univerzum, postaje nepregledan, samodostatan. No kako tijelo raste Otok se smanjuje, a tijelo želi više, bolje, pokreće se, odlazi. Granice tijela šire se do pucanja. Tek kada se dogodi bolest tijelo se vraća Otoku, gdje sve nepoznato odjednom postaje prepoznato u potisnutim glasovima žena unatrag više generacija, kao neiscrpan izvor sirove ženske snage.“