Forma kratke priče specifična je forma. Od Čehovljevog „I ništa se tu nije dogodilo“ do svjetova Carvera, Alice Munro, Hemingwaya i Murakamija razlistavaju se mogućnosti da bi se izreklo ono što je teško imenovati, a vlada našim životima.

Kako izreći ono od čega napokon zastanemo? Gdje su uporišne točke, a gdje linija s koje se puštamo u zaron u procesu pisanja. Gdje se zaustavljamo i što trebamo prešutjeti? Puno je pitanja i teorija, ali čitanje recepata neće nas učiniti zdravima, kaže stara kineska. Moramo se prenuti iz zamišljanja i stati na prugu s olovkom u ruci.

Svako vrijeme, susret i trenutak gradi nas iznova i otvara novu mogućnost kreacije. Uhvatiti tu priliku sliči na Kairosov sretan trenutak. Je li nam prostor glavni lik, sjećanje ili čovjek, odlučimo u trenutku. Sretnom trenutku.