Tea Sesar napisala je književnu kritiku romana Me’med, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehmedinovića.
Kritika je nastala u sklopu radionice književne kritike s Jagnom Pogačnik.
Književni soundtrack sjećanja
Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica
Izdavač: Fraktura
Ponekad, u onih dovoljno samosvojnih i osebujnih autora, pričinja se kako njihovi opusi žive zaseban život, gotovo da im se nove knjige nameću same od sebe, bez napora, onako – effortlessly. Semezdin Mehmedinović jedan je od tih autora, čije knjige, iako ozbiljne tematike, prihvaćamo s lakoćom, znajući, ipak, da nisu (o)lako nastale i da svakako neće biti (o)lako zaboravljene. Novi je Mehmedinovićev roman (?) njegovo najintimnije književno progovaranje dosad u kojemu se prepoznaju pojedini literarni relikti njegovih prošlih djela. U Autoportretu s torbom na primjer, Mehmedinovićev je (tekstualni) projekt bio zabilježiti trenutak, doživljaj, misao; propitati kako riječi pamte, kako nastaju sjećanja i pokušati verbalizirati njihovo začinjanje. Ovdje se zaokupljenost (pri)sjećanjem i zaboravom zaodjenjuje u nostalgični (Sarajevo) blues, suptilno prisutan kao prepoznatljivi autorski pečat. Me’med, crvena bandana i pahuljica (Fraktura, 2017) pokušaj je oživljavanja (i uživljavanja u) sjećanja u 3D-obliku (Mehmedinović, 83) naglašenog melankoličnog momenta.
Žanrovski upitnik naznačuje dubioze pri pokušaju jednoznačnog generičkog svrstavanja Crvene bandane jer je to jednostavno nemoguće. Baš kao što je Sanjin ruksak prepun različitih sitnica, Mehmedinovićevo je djelo bogat romaneskni amalgam, koji ujedinjuje nekoliko žanrova – roman, dnevnički zapisi, memoarska proza supostoje premreženi brzim i kratkim autobiografskim rekolekcijama iz autorova sjećanja. Tako bi i knjigu trebalo pisati, cijeli život, i opet da ostane nedovršena (Mehmedinović, 52). Autorova filozofija pisanja izranja upravo iz tog stanja nedovršenosti, oživljavanje prošlih sjećanja stanje je njegove neprestane mladosti.
Autorovi kratki odjeljci teksta funkcioniraju kao bljeskovi sjećanja iz njegove prošlosti, koji se, iako se ne nastavljaju izravno jedan na drugoga, međusobno prepliću (ponegdje i zapliću) te poput fotografskog time lapsea koji njegov sin snima u pustinji, i sam autor ispisuje i povezuje svoje scene u priču, gusto memoarsko klupko. Nije ih naime nabacao bez pravila, već su kratke rekolekte podijeljene u tri velika poglavlja i to prema naslovu – u tom smislu nedvojbeno simboličnome – Me’med, Crvena bandana i Pahuljica, a svako od njih okuplja sjećanja povezana s jednom osobom iz njegove najuže obitelji.
U potrazi za izgubljenim… sjećanjem?
Poznato je da onaj koji putuje nešto i traži, a osim što se protagonist i sam upućuje na putovanje američkom pustinjom sa svojim sinom u drugome dijelu, i roman je sam za sebe putovanje kroz vlastita sjećanja i potraga za njima. Šteta što ne postoji mašina koja otkriva zaboravljene događaje i vraća ih nazad u memoriju (Mehmedinović, 199). Sjećanje i putovanje dva su pokušaja zaposjedanja vremena, ali i zaposjedanja samoga sebe u vremenu, a skladno se stapaju u istome simbolu automobila kao instrumenta vremena. U autu, na cesti, sveden si na golu egzistenciju i tijelo je usredotočeno na sadašnje vrijeme (Mehmedinović, 68). Upravo je ta stalna sadašnjost, prelazak iz sada u sada, glavno obilježje autorove (bes)ciljnosti. Nikako izgubljenosti, već potpunosti. On želi obuhvatiti ukupnost trenutka, a prelaskom iz jednog sjećanja u drugo, iz jednog sada u novo sada, sve njegove sadašnjosti neprestano postoje (Mehmedinović, 144).
Ipak, nije jedini razlog Mehmedinovićevom putovanju u vlastitu prošlost prebiranjem zabilježenih uspomena povratak ili ostanak u mladosti, već propitivanje veličine osobnog zaborava. Autor se našao u paradoksalnoj situaciji prisjećanja vlastitog zaborava, a njegovo putovanje dvostrukog je značenja. Tražio sam znakove svoje zaboravnosti. Ali – koliki je moj zaborav? To se ne može izmjeriti. Ono što je zaboravljeno, to je sada nedostupno… (Mehmedinović, 39). Želi dokučiti koliko je (ili što je) zaboravio, propitujući načine kako zaborav nastaje i što je on uopće. Zaborav je autoru sinonim za umiranje, a zaborav i sjećanje dvije su strane iste medalje: Sjećanje i zaborav stoje jedno pored drugog, od iste supstance su načinjeni. (Mehmedinović, 100). Zato autor propituje vlastiti identitet kroz različite okvire – tjelesnost, rat i traumu, djetinjstvo, Ameriku, egzil… jer zadobiti pripadnost nad svojim sjećanjima znači zadobiti natrag vlast nad svojim životom. Njegova se intima pokazuje (i opet!) bez napora, a njegov pogled prema prošlosti nije obilježen boli koliko žaljenjem. Password za prošlost nije pobuna protiv vlastitih pogrešaka, nego pomirenje s njima. Sagledavati vlastiti život premećući vlastita sjećanja jest poput (pre)ispisivanja koje se čita u ogledalu (Mehmedinović, 161). Autorova sjećanja kao da imaju vlastiti život, žive odvojeno, svojim zasebnim životima. Ustvari, to i jest svojevrsna Mehmedinovićeva filozofija – prikazati autonomiju sjećanja; sjećanje kao zaseban i samosvojan entitet (sjećanja čak imaju i svoj jezik na kojem se čuvaju!). Time preispitivanje vlastitog života kroz prizmu sjećanja postaje čin preispitivanja života bilo čijih sjećanja. Čitatelj istovremeno dok čita o autorovim sjećanjima polako premeće (i pokreće) i vlastitu riznicu (sjećanja).
Tekst(ualnost) i tijelo
Filozofija ukupnosti kojom autor pristupa zabilježenim dijelovima svog života odražava se na zahtjev za tekstualnom autentičnošću. Intermedijalnost vidljivu u popratnom vizualnom i slikovnome kodu, pojačavaju i dijelovi teksta kojim se različiti mediji nastoje stopiti. Autorovi crteži u drugome dijelu tako prate njegova sjećanja, kao dodatni dokazi o proživljenome putovanju. Uostalom, opsesija potrage za vlastitim sjećanjima jest upravo zato što su sjećanja (ponekad jedini) dokazi autorovog proživljenog života. Pretvarajući ih u priču o svome životu, polako ih je pretvorio u književni soundtrack svog života, a dihotomiju stvarnosti i fikcije preselio na dihotomiju tijela i teksta. Tijelo i tekst, tijelo i jezik u neprestanom su dijalogu, na nekim se mjestima prožimaju: Iznenadilo me je ovo tekstilno ”krpili”. Dok mislim o tome, jezik postaje jedina stvarnost, osjećam da je svaki fizički dodir lišen bola, a to je lijepa iluzija. (Mehmedinović, 21). Suština stvari, iskustva bolesti, tjelesnosti, ali i suština pjesničkog iskustva ujedinjene su u jeziku jer sve što o tijelu zna, zna kao pjesnik. To jest možda i logično jer su i tijelo i pjesma neizbježni zapisničari autentičnosti: Tvoje sam tijelo godinama transformirao u tekst. I to je moja izdaja. (Mehmedinović, 133). Osim toga, on je svoju autentičnost zadobio tek nakon što je uz njegovo vlastito ime upotrijebljena zamjenica moj, jezična pripadnost označuje za Mehmedinovića trenutak u kojem njegovo ime biva ispunjeno značenjem, time i njegov život.
Mehmedinovićev je stil pisanja poetski zamaman. Crvena bandana prepuna je nenametljivih simbola koji momentalno osvoje čitatelja kao i uostalom Mehmedinovićev delikatan šarm. Autor sam kaže da je sakrio rečenice u mnoštvu drugih da ih čitatelj lako pronađe. Upravo su te usputne rečenice punctumi teksta, magnetični detalji koji svojom neprijetvornom privlačnošću čine da im se uvijek vraćamo: Knjige imaju određenu moć nad nama (Mehmedinović, 12). Zato, osmjeli li se čitatelj na susret s vlastitim zaboravom čitajući ovu knjigu, ona će za njega nedvojbeno (p)ostati (ne)zaboravna.
Tea Sesar