Maska
Dramulet u doba korone
Uloge: Mama
Kći
Pripovjedač
Pripovjedač: Počela je karantena zbog korona virusa. Majka i kći su „zarobljene“ u stanu zajedno. Smiju izlaziti samo po namirnice ili u šetnju psa. Majka virus shvaća vrlo ozbiljno.
Majka čuči u hodniku kuće i lijepi špagu za pod kći. Ulazi kći.
Kći: Želim li uopće znati što radiš?
Mama: Ova špaga je granica, ne smiješ stati cipelama na dio iza špage, a na dio ispred možeš stati samo u cipelama. Tako virus neće biti po cijelom stanu, ako nam je na cipelama.
Kći: To je super ideja. Ali kako ću doći do cipela koje se nalaze ispred špage i ne mogu ih dohvatiti?
Mama: Još radim na tom dijelu plana.
Kći: U redu, idem u sobu.
Mama: Čekaj moram te dezinficirati.
(Mama je uzela veliku bocu dezinfekcijskog sredstva i počela špricati kćer.)
Kći: Ušlo mi je u oči!
Mama: Oči su precijenjene.
Kći: Reci mi da nećeš mučiti i psa.
Mama: Naravno da neću kad sam ga već dezinficirala.
Kći: Ako me virus ne ubije, ovaj otrov za njegovo ubijanje sigurno hoće.
Mama: Ma daj, nije baš toliko strašno.
Kći: Istina. Još je i gore.
Mama: Sad već pretjeruješ.
Kći: Kaže osoba koja je dezinficirala psa. Idem u sobu.
Mama: Ja ne bih sad išla u tvoju sobu da sam na tvojem mjestu.
Kći: Zašto?
Mama: Mora se prozračiti. Malo sam je s nekim kemikalijama dezinficirala, još uvijek je miris dosta jak i mogao bi ti naškoditi.
Kći: Ako umrem od radijacije, tebe ću kriviti.
Mama: Kad smo već kod radijacije, kupila sam stare vojne JNA maske za nuklearne katastrofe. Tako da si sigurna što se radijacije tiče.
Nije bitno što ćeš malo čudno izgledati, izgled je precijenjen.
Kći: Ne brini se. Moj je društveni život umro onog dana kad si došla po mene u školu i dezinficirala cijeli moj razred.
Mama: Ali još uvijek se nismo zarazile, tako da, nema na čemu.
Kći: Imaš sreće što tata nije ovdje, on bi rekao da si luda.
Mama: Ne bi, on mi je zapravo dao ideju za te maske i rekao mi gdje da ih kupim.
Kći: Znači, pas i ja smo jedini u ovoj kući koji su normalni.
Mama: Ako misliš da je naš pas normalan, onda si ti ona luda. Jučer se zabio u ogledalo.
Kći: Jesi li sigurna kako nemaš koronu, jer zvučiš kao da ti je virus skuhao mozak.
Mama: Nemam virus, jučer sam otišla na testiranje kako bih bila sigurna.
Kći: Kako su ljudi reagirali kada su te vidjeli kako hodaš uokolo s maskom za radijaciju?
Mama: Pitali su me gdje sam je nabavila.
Kći: Jesam li ja jedina normalna osoba na ovom planetu?
Mama: Ako svi ljudi razmišljaju na jedan način, osim tebe, ne znači li da si ti onda ona luda?
Kći: Idem van, trebam svježeg zraka.
Mama: A da ti radije ja dam špagu pa da malo visiš kroz prozor i udišeš svježi zrak?
Kći: Radije ću prošetati.
Mama: Dobro, ali moraš uzeti masku i odijelo protiv radijacije. Ako radijacija ne može kroz to proći, ne može ni virus.
Kći: Molim te mi reci kako nisi kupila i odijela protiv radijacije.
Mama: Znaš da ne volim kad me moliš da ti lažem.
Autorica je učenica sedmog razreda Osnovne škole Večeslav Holjevac, a tekst je nastao kao zadaća na online satu hrvatskog jezika.
Autorica je bila polaznica radionice za djecu u našem Centru, a na ovom ga mjestu objavljujemo jer smatramo da je autorica napisala izuzetan tekst, vrijedan objavljivanja.