Marina Negotić je u sklopu radionice književne kritike napisala kritiku Sedme funkcije jezika Laurenta Bineta. Radionicu vodi Jagna Pogačnik.
Sedma funkcija jezika – parodirani krimić u akademskom svijetu
Laurent Binet: Sedma funkcija jezika
Izdavač: Fraktura
Prevela s francuskog: Ivana Šojat
Nakon uspješnog debitantskog romana HHhH ovjenčanog nagradom „Goncourt“, kojeg smo imali priliku čitati u Frakturinom izdanju (2015.), pred nama je novi Binetov roman Sedma funkcija jezika. Laurent Binet (1972., Pariz) diplomirao je književnost na Sveučilištu u Parizu te predaje francuski jezik, stoga i ne čudi da su francuska teorijska misao 20. stoljeća i jezik predmet njegova interesa kako u životu, tako i ovome romanu.
Već je sam naslov indikativan – naslanjajući se na ruskog lingvista Romana Jakobsona i njegovih šest funkcija jezika, Binet dolazi na ideju o sedmoj – i na toj ideji gradi roman. Sedma bi funkcija jezika bila ona „magijska“, ona koja može obmanuti mase, uvjeriti ljude u bilo što i dati u ruke moć manipulacije onome tko se dokopa njezina sadržaja, a što bi se točno dogodilo da dokument sa sedmom funkcijom dospije u krive ruke, ostaje neizvjesno do kraja romana. U roman nas Binet uvodi in medias res – Rolanda Barthesa, književnog teoretičara i lingvista, udari kamionet i sve djeluje kao obična prometna nesreća, no taj udes izaziva veliku pozornost najrazličitijih ljudi – policije, tajnih službi, francuske vlasti, sveučilišnih profesora i žigola – jer je Barthes u trenutku smrti kod sebe imao spomenuti važni dokument. Istragu o Barthesovoj smrti/ubojstvu vodi Bayard, desno orijentirani inspektor kojemu je akademski svijet zazoran i stran, pa kao pomoćnika i prevoditelja njemu nesuvislih govora teoretičara i Barthesovih kolega zapošljava mladog semiotičara Herzoga. Upravo će Herzog biti nositelj spone dvaju svjetova koji se isprepliću – akademskog (u kojemu se pojavljuju konkretni ulomci iz književne teorije i lingvistike) i Bayardova (u kojemu treba razriješiti misterij ubojstva). Poznavajući načine na koje funkcioniraju znakovni sustavi i simboli, Herzog je lik koji savršeno spaja semiotiku i detektivski posao, ujedno i dvije okosnice romana.
Riječ je, dakle, o postmodernističkom hibridu; parodiji krimića čija je radnja smještena u intelektualni milje, u kojemu se miješaju stvarni događaji s fikcijom (Barthesa je zaista udario kamionet; Derridu nisu nasmrt izgrizli psi) te napeta radnja s teorijskim pasažama. Roman se stoga može čitati i kao krimić i kao svojevrsna oda književnoj teoriji. To je smjenjivanje epizoda razrješenja ubojstva s teorijskim dijelovima izvedeno besprijekorno – ideje i koncepti teoretičara izneseni su pojednostavljeno, tako da ne zagušuju fabulu, ona ostaje dinamična, a fiktivni razgovori, svađe i rivalstva intelektualnih velikana poput Foucaulta, Derride, Lacana, Kristeve i Althussera unose element ironije i humora. Njihov osebujni društveni život u kojemu ne manjka kućnih zabava, droge i ljubavnih afera tim je duhovitiji iz vizure čovjeka dijametralno suprotnih nazora – Bayarda. Za čitatelje koji su ujedno i barem dijelom poznavatelji spomenutih teoretičara, duhovita će nota vjerojatno biti nešto naglašenija, budući da roman pruža jedan (premda fiktivni) uvid u ljudsku, tako reći privatnu, stranu njihovih života.
U moru imena stvarnih osoba iz visokog akademskog miljea koja se pojavljuju u romanu, ističe se jedno – Umberto Eco. Valja istaknuti Eca u kontekstu Sedme funkcije jezika, s obzirom na to da je na neki način posveta Ecovu romanu Ime ruže u kojem su također objedinjene filozofske i teološke misli te semiotičko dekodiranje misterija i u kojemu također neobični dvojac rješava zločin, jedan podučava drugoga, a kroz to autor zapravo približava čitatelju nepoznate pojmove.
Drugi duhoviti aspekt romana onaj je koji se tiče parodiranja krimića. To je pak, osim uz očiglednu humornu komponentu same ideje da čitav svijet poludi za jednom lingvističkom idejom i dokumentom koji sadrži istu, postignuto opet kroz lik Herzoga, koji se u nekom trenutku počne osjećati kao da je zaglavio u nekom romanu i taj mu se osjećaj prema kraju sve više pojačava. Herzog je često svjestan nevjerojatnosti trenutka (pod hipotezom da je doista lik iz romana (hipoteza pojačana situacijom, maskama, iznimno pitoresknim predmetima…), što bi zapravo riskirao?), i ti kratki, ali neočekivani „upadi“ njegovih razmišljanja (hoće li sad umrijeti, je li on zapravo glavni lik u romanu, može li glavni lik umrijeti usred djela ili mora tek na kraju i sl.) na neki način ne daju čitatelju da ga radnja krimića posve uvuče, već ga tjeraju da bude cijelo vrijeme svjestan autorova poigravanja, kao što je „svjestan“ i lik Herzoga. Autorska prisutnost osjeća se u još nekim navratima, kada se obraća čitatelju (ne postoji način da doznamo o čemu Simon sanja, jer nismo u njegovoj glavi, zar ne?), kada se ironijski postavlja prema krimiću (a kako nismo u seriji CSI, nema načina da se tekst ponovo pojavi, nema čarobnih skenera ni ultraljubičastog svjetla…) ili kada samog sebe ubaci u radnju, tako da navede čitatelja da pomisli da je pripovjedač jedan od likova (Hamed odlučuje skoknuti do La Coupole vidjeti jesam li ondje te kreće Ulicom de Rennes).
Premisa da znak uvijek upućuje na nešto što nije neposredno zamjetljivo, kao i da riječ nikad nije samo riječ, već sadrži druge konotacije, u romanu je protkana i kroz opreku život – književnost (život je transparentan, a književnost mutna). I dok je za Bayarda stvarnost ono što živimo i ništa više, Herzog vjeruje da se treba boriti za sebe kao lika čak i ako se našao u rukama sadističkog romanopisca. Naposljetku, za Crvenkapicu je stvarni svijet onaj u kojemu vukovi govore.
Marina Negotić