Marina

Marina

Marina

*

Marina Rusan 1983. godine doputovala je u Titograd u vojnički posjet slikaru, grafičaru i umjetničkom fotografu Ivanu B. i zbog njezina posjeta dobio je 3 dana voljno. Otputovala je u nedjelju navečer, ponoćnim vlakom, i da je o literaturi riječ, reklo bi se da su se vrata noći sklopila i da je ta lijepa, crna i ozbiljna žena zauvijek nestala iz njegova života. Iste ponoći, s istog perona, s istom cijenom karte, istim vlakom, u istom kupeu, otputovala je Ana Sertić, ponešto crvenih očiju i nosa, pušeći cigarete i gledajući u tzv. daljinu. Njezin je mladić dobio slobodan vikend, 3 dana voljno, i proveli su ih u hotelu uz rijeku, koji se vjerojatno zvao Podgorica, ako se nešto drugo iz njegova jednogodišnjega vojničkog roka nije zvalo tako.

Djevojke nisu međusobno puno pričale, umorne, pospane i uznemirene, šutjele su i plivale kroz noć u prljavštini sjedala, prozora i hrkanju ljudi oko sebe. Budili su ih iz polusna gruba otvaranja vrata kupea, neljubazni kondukteri, milicionari i nedefinirani povici na postajama.Vjerojatno nisu ni znale da imaju jedna drugoj puno toga reći, upoznale su se za vrijeme toga posjeta i provele dvije večeri zajedno u glomaznom restoranu gradskog hotela. Na putu za WC, kad su naručivale kavu ili votku, bile su adresa za nedvosmislene lascivne šale, gruba dobacivanja i seksualne poruke s okolnih stolova, bile su predmet divljenja, grljenja i ljubljenja mladića koje su posjetile. One su otputovale, oni su se vratili u prvu gostionicu, pijani provukli pokraj porte i zaspali u sobama s pedesetak drugih muškaraca.

*

Vidio sam ga kroz staklo bistroa zagrebačkoga aerodroma i odmah prepoznao, dvadeset godina od našega posljednjeg viđenja nije me moglo prevariti. Specifičan, blago ubrzan, blago pognut hod, kosa boje raži točno potrebne dužine, brada nešto starija od dva-tri dana, odjeća gotovo slučajna, nemarna, kao od nekoga posuđena ili dobivena od rođaka iz Amerike, ali sve u svemu u skladu s lijepim muškim samosvjesnim hodom i izgledom. Kad bih bio žena, zaljubio bih se u prolazu u takvog muškarca. Volio sam kako je znao s distancom govoriti i misliti o stvarima ovoga svijeta, kao što se znao prebaciti sa svoga otočkog na savršeni standardni jezik.

Stao je sekundu na ulaznim vratima, brzo pregledao prostor i odlučio se za najbolje mjesto, u kutu gdje nema propuha i nije pretjerano zadimljeno, gdje je pregledno, na oku konobaru i s dovoljno svjetla da se vidi i čuje najava letova u dolasku i odlasku. Nije čudno da sam na tako dobrom položaju, upravo tu, sjedio ja, s uvijek dovoljno rođaka i poznanika na ovakvim mjestima da ne bih morao brinuti za kvalitetu kave ili čistu vinsku čašu i vino u njoj. Nisam trebao puno dozivati, brzo smo bili blizu, jedan naspram drugog.

Pozdravili smo se srdačno kao nećemo se valjda sada ljubiti, kao da se viđamo gotovo svaki dan ili, preciznije, kao da je između nas tek jedan duži godišnji odmor i sada, slučajno u bistrou, između metalnog glasa spikera, gužve onih koji dočekuju i onih koji dolaze, između ljubljenja, smijeha i plača onih koji odlaze, naručujemo još jedno vino, još jednu rundu i zatvaramo se u priču od prije dvadeset godina. Dvadeset godina poslije, jer uvijek se takvi događaji raspliću na parne i okrugle brojke, što im daje posebno mjesto u životu junaka i sudionika velikih ljubavnih zbivanja, prijatelji iz vojničkih dana, sada civili, muškarci s nedefiniranim radnim stažem, nejasnom perspektivom i radnim planovima, jer svijet je još ispred nas, sjedimo i bistrimo prošlo vrijeme, strasti i žene. Karte su nam brže na stolu nego što smo se još jedanput bolje pogledali, provjerili, lupnuli ruku o ruku i progovorili.

– Marinu, sjećaš se Marine, poslije onoga posjeta nikada nisam vidio ni čuo. Ne znam što se dogodilo i zašto mi se više nikada nije javila.

– Dobro si prošao – nazdravljam vrancem, crno, gusto i opojno vino podsjeća na zajedničko vojničko crnogorsko vrijeme u kasarni znakovita mediteranskog imena: Masline – dobro si prošao, kad je Ana, sjećaš se Ane, odlazila, ja sam znao da je finito.

– Ne znam zašto bih bolje prošao, jesi li siguran da je to bolje znati odmah ili poslije? I na kraju, sve ove godine otkako Marinu nisam vidio, imam osjećaj u restoranu, na trajektu, kad pijem u društvu ili kad pijem sam, noću u krevetu, kad sanjam, kad pričam s tobom, da sam više s njom u toj prinudnoj odvojenosti nego kad smo bili zajedno, kad sam je fotografirao.

Tko je imao prilike vidjeti njezine fotografije u njegovoj obradi vidio bi samosvjesnu, opuštenu i krupnih kruškolih grudi ženu. Na njezinu lica nije bilo grča ili straha, nije zurila u fotografsku komoru, fotografa, crnilo između njezinih nakostriješenih bogatih međunožnih crnih dlaka, tamna linija guzice, blago raširene noge, bedra, bili su dio kadra sa šalicom kave u rukama, dio prozora, ogledala, ili kontrast bjelini jastuka, mjera poplunu na kojem se rastegla i drijema. Sigurno nije bila ni u kakvoj igri s budućim promatračem i, istodobno, dok biste hitro jurili pogledom po fotografiji da snimite njezine bitne tjelesne koordinate, sve je bilo tu, nadohvat oku, ruci, osjetili biste svu njezinu neprisutnost, bijeg, gotovo podrugljivost ispod maske ozbiljnosti, osjetili uznemirenost, lošu kob i nesposobnost lovca da po tragu, mirisu, detalju u krajoliku ulovi nešto konkretno, tjelesno, opipljivo. Više bi dobio da iza zatvorenih očiju možeš animirati i pokrenuti to uhvaćeno tijelo, nasmijano lice ili ruku bezbrižno spuštenu na koljena. Ali sva odsutnost, neuhvatljivost, nije bila takva da ne pomislite kako bi s njom bilo lijepo, uzbudljivo spavati ili da ne osjetite mali grč zavisti prema onome tko je njezin izabranik, ljubavnik.

– Nisi ništa naslutio na peronu?

– Što nisam naslutio na peronu?

– Da ti se više nikada neće javiti i da se više nikada nećete vidjeti. Seks, je li sve bilo u redu?

– Kako misliš seks?

– Seks. Mislim jebanje, ševa, spavanje, vođenje ljubavi, ako ti je lakše.

– Nije mi lakše. Hrana je hrana, hrabrost je hrabrost, vino je vino, brom je brom.

Iscrpljivao se u fotografiranju i gledanju, promatranju, postalo mu je opsesija snimiti sve ono što ga je na njoj uzbuđivalo, kako izgovara neke riječi i rečenice, kako se oblači i kako se skida, ganutost kad bi vidio njezina maljava leđa i rub gaćica ispod traperica, pupak, jezik u pupku, uho, nožne zglobove, crven nos kad plače i kad se pokušava smijati. Pokušao je uloviti onaj pokret, osjećaj, žudnju koja mu je bila u glavi kad misli na nju, htio je u kadru imati izraz lica kad joj spušta ruku na leđa, miluje guzicu, kad je liže od vrha nosa do vrha palca, kad leži na boku i kad se uvlači između njezinih nogu, kad se tušira i kad se gola naginje nad kadu, kad stavlja mirise i kad je naprašena puderom, kad gola izlazi iz kupaonice s voćnom maskom na licu. Htio je zauvijek uloviti dubinu i gustoću prizora njezinih dugih nogu na njegovim leđima, naježenih bradavica kad svršava, sve uzvike, ljutnju, bijes, zahvalnost. Htio je imati ono što ni na jednoj slici, ni u jednoj stvarnoj spavaćoj sebi nije vidljivo. Pretjerivao je, uvećavao. Ništa novo, Antonnioni, blow up.

– A ti? – pita me.

– Što ja? – uhvati me u dok sam mislio o njegovim fotografijama.

– Skrivaš priču o Aninu odlasku, kao da si je, ipak, oženio i hoćeš njezin kratkotrajni nestanak zaboraviti kao nevažnu pustolovinu. Kako si znao da više nećeš biti s Anom? Po čemu si primijetio da ne želi biti s tobom?

– Uvijek imaš zavisnosloženu rečenicu, prije glavne jednu uvodnu koja ti kaže da si ti tako dobar, ali ne možemo više biti zajedno – odzdravljam mu, ja prijatelj vojnik sada prijatelj civil, vrancem koji me inicira u ljubavnu prošlost. – Jednostavno. Rekla je ne možemo više biti zajedno, znaš što se već kaže u tim prilikama.

– Ne znam. Što se kaže? – inzistira.

– Kaže se, kako ne bi znao što se kaže, kaže se. Pusti. Jedino što me je uznemirilo bili su sumnjičavi pogledi muškaraca u 9 ujutro dok sam prolazio hotelskim hodnikom s tacnom u ruci.

– Tacnom. Kakvom tacnom?

– Običnom. Nosio sam joj doručak u sobu.

– Titogradskim hotelskim hodnikom nosio si joj doručak u sobu i čudio se sumnjičavim pogledima sobarica. Idealna orijentacija u vremenu i prostoru.

– Nosio sam. Što je tu čudno? Što nedostaje toj orijentaciji? Ne misliš da bi me zbog toga ostavila? Ne bi.

– I?

– Što i? I tada ti je rekla?

– Ne, nije.

– Nego.

– Pojela je doručak.

– Dobro, pojela je doručak. Zašto ne bi kad si joj ga donio u krevet.

Sad kad se vidim u toj sobi, s tom tacnom i hranom kako zatvaram vrata i prilazim krevetu, sjećam se trenutka njezine zakočenosti. Nije se iznenadila, radovala, šutjela je. Gledala što sam donio. Bilo je to nešto između nježnosti i zlovolje. Mrzovolje. Mirno je jela taj komad kruha, razmazivala maslac, skupila svaku mrvicu koja bi joj se omakla i završila na prsima, na nogama, na plahti. Popila čaj, rusko-planinska kombinacija, da ti utroba proradi za iduće generacije do trećeg koljena. Zapalila je cigaretu, obukla se i rekla: Idemo iz ove sobe, ne mogu ovdje više izdržati, nema zraka.

Mislio sam da je nezadovoljna završetkom prethodne večeri kad smo pili s Ivanom i Marinom. Izašao sam u noć poslije svađe u sobi i rekao sam rečenicu koju mi je ujutro ponovila: Nemam zraka.

– A seks?

– Što seks?

– Kako što seks? Mislim, seks, s vama je sve bilo u redu.

– Lijepo je bilo, dobro, uzbudljivo… Primijetio si da muškarci teško mogu o tome međusobno.

– Ne mogu uopće zamisliti da muškarci mogu međusobno. Ali vidiš događa se. Pričaju. Pričamo.

*

Marina je zauvijek otputovala iz njegova života. On se zauvijek odrekao slikarstva i grafike. Ne vjerujem da je to u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi. Ostale su mu njezine fotografije koje su dugo bile nadomjestak, proteza njegovoj žudnji, čežnji. Pretvorilo se to s vremenom u igru: gledanja i izbjegavanja: danima, tjednima bi se trudio ne gledati fotografije, fizički je osjećao njihovu prisutnost u sobi, u komodi ispod posteljine. Ali ovisnost bi napokon proradila i on bi iza zaključanih vrata vlastite sobe pažljivo razgledao fotografiju po fotografiju gole Marine.

Priča mi detalje vlastitog gledanja, kako su se kroz ove godine fotografije zapravo promijenile, kako se ona na njima promijenila. Počeo sam osjećati nelagodu, nervozu, jer više nisam bio siguran zašto mi daje tako precizne podatke s fotografija: o njezinu tijelu, o događajima sa snimanja, o njezinim posebnim željama. Nije bio muškarac koji bi se prijateljima hvalio seksualnim i ljubavničkim pustolovinama, ali sada sam slušao kako je što voljela ujutro ili navečer kad bi se polunapiti vratili u stan. Sigurno nije bio pijan, je li njegova ljubav prema njoj trebala sugovornika: jedino što sam uspio razgovor o fotografijama prebaciti na povijest njihove ljubavi, ili je on sam primijetio moju nelagodu, uznemirenost…

Rijetke i neprovjerene vijesti stižu mu o njoj, selektirane i nepouzdane kao da su iz romana Ive Andrića, preko stola, preko prijateljice prijateljičine prijateljice, preko slučajnih poznanika i prolaznika. Samo je po sebi razumljivo da žena koja ostavi muškarca, zauvijek otputuje ponoćnim vlakom – ne može biti sretna. Istina, ne bih volio vjerovati da su oni mirni kad znaju da one koje su ih zauvijek napustile nisu sretne. Ne bih se volio pitati što je to sreća.

– Čuj, volio bih ti nešto reći, možda je sad zgodan trenutak – gledao sam ga netremice u oči, sekundu, dvije, tri, četiri duže nego što se izdrži u pričanju u svakodnevici.

– Nemoj samo početi sa svojim osjećajem krivnje, bio si poznat po tome kad smo pili loš alkohol, spižđeni i nesretni pokraj rijeke. Muči te što si otišao pet minuta prije nas na ručak ili preko veze dobio jedan dan više?

– Slušaj – pokušao sam zvučati opušteno i mirno, sabrano i ozbiljno – ne vjerujem da jedan događaj može zauvijek odrediti naš život ili da mi znamo što je za nas presudno. Milijun okolnosti, nevidljivih i naizgled nevažnih, sudjeluje i određuje ono što će se dogoditi, što ćemo mi, htjeli to ili ne, učiniti.

– Prijatelju, sorry, vrijeme je, zadnji je poziv za moj let. Sad znamo da ćemo se opet vidjeti, tu smo, unutra, što je dvadeset godina, prođe ovako – pucnuo je prstima, nasmijao se, zamahnuo torbom iznad ramena: Nikada previše tereta sa sobom.

Pokušao sam ga pratiti pogledom do izlaza. Konobar mi je prekrio vidokrug i donio novu čašu. Ostalo mi je još petnaestak minuta i na izlazu će se pojaviti moja žena. Nemaš li ponekad osjećaj da samo poslije nekoliko dana i noći razdvojenosti gledaš nekoga svog kao stranca, čekaš ga, misliš o njemu, pokušavaš mu zamisliti lice, kako zapravo izgleda, gledaš ga, ne vjeruješ, uviđaš toliko dotada neviđenih detalja, kao da prijatelja iz Njemačke ili Australije vodiš kroz rodni grad i čudiš se portalu, fasadi, pročelju zgrade, izgledu tramvaja, stana, odjednom ugledaš skriveni spomenik u parku i zajedno sa strancem hodaš kao stranac. Gotovo bih pomislio da sam u životu sa ženom kao moj prijatelj s fotografijama.

Idem, let iz Frankfurta i nije dug, žena mi maše s carinske kontrole: kako se vrata otvaraju i zatvaraju, sad je vidim, sad ne vidim. Mašemo jedno drugom na vidljivo i nevidljivo, skoro da strepim kao da je nikada neće pustiti, kao da nikada neće proći ta pomična vrata, tu zadnju putnu kontrolu. Ulaz. Entry. Izlaz. Exit. Ulaz. Entry. Izlaz. Ulaz. Izlaz. Exit. Konačno je tu. Isključio se okolni svijet. Pokušavam usisati njezin topli i vlažni jezik koji brzo skrije iza zubi. Guraju nas pridošli putnici i viču preko naših ramena. Hodamo. Hodamo.

– Nikada nećeš pogoditi koga sam maloprije sreo – kažem joj.

– Znam da neću pogoditi. Reci mi – kaže Marina.