Maja Močibob, Bijele ljubičice

Maja Močibob, Bijele ljubičice

U sklopu Ljetne škole pisanja 2017. godine, Maja Močibob je na radionici kratke priče s Enverom Krivcem napisala priču Bijele Ljubičice.

Bijele Ljubičice

Vraćam se s puta. Dočekuju me teglice s cvijećem, ugašena svjetla i nenošene papuče. Odlažem teške torbe i zatvaram protuprovalna vrata. Jedino što je vrijednije od njih u ovom stanu su uspomene. Njih još uvijek otplaćujem.

Orhideja na prozorskoj klupici otvara nove pupoljke. Latice su snježno nježne, a kada se naviknem na njih izgledat će kao da su izrezane iz čaše od jogurta. Dva puta godišnje orhideja me podsjeti da iz suhe grančice može ustati ljepota, prolazna ali zapanjujuća. Pored nje buja bezimeno cvijeće koje se kupuje u supermarketu kada te prijatelj prijatelja pozove na rođendan.

Cvijeće zalijevam kada se sjetim. Ne presađujem ga. Ne pričam s njim. Ne hranim ga posebnim gnojivima. Ono raste i sve je ljepše. Pušta mlade listove i pupoljke. Ponekad je tu i ono koje mi prijatelji ostavljaju na oporavak. Dovoljno je nekoliko tjedana kako bi ojačalo i procvjetalo. – Ovaj stan zrači toplinom – kažu mi. U njihovim nema dovoljno svjetlosti. Kažu mi i da je sreća živjeti orijentiran na jug i imati balkon s pogledom na more.

More se najbolje vidi s balkonske klupice. Sjećam se kako smo je sastavljali ignorirajući upute. Sjedili smo na podu okruženi desecima dasaka i vida i intuitivno ih sastavljali znajući da ćemo uspjeti. Jutrima smo na njoj dijelili tišinu, a večerima dane. Noge bih prebacila preko tvojih koljena, a ti bi mi kose kažiprstom povlačio iza ušiju. Šaputao si pjesme, a ja sam kao muha udarala u njihove stihove, tražila prozore.

Kada sam gledala more, ti si gledao mene. U mojim si očima pronalazio otoke s palmama, one na kojima su uvijek po tri, rijetkim pticama i ljekovitim bobicama. Veslali smo rukama, bez navigacije. Vodio bi me u uvale iz djetinjstva, donosio kamenčiće. Ja bih rekla – još je prehladno, ogrnula bih se pareom, a kada bi zaronio, prosipala bih želje po površini i pospremala trenutke u njedra. Pričali smo o svemu osim o onome zbog čega su se na tvom licu crvenile točkice. Osim o onome zbog čega sam nokte zabijala u dlanove. Plovili smo na barci koja nikad nije ni imala sidro. Pustili smo da nas nijemost odnese prema valovima.

Balkonsku klupicu ponekad učvrstim imbus ključem. Jastučićima na njoj zamijenim mjesta kako bi se ravnomjerno trošili. Voljela bih imati imbus za ljude. Posuđivala bih ga prolaznicima koji u gradskom autobusu sjede uz prozor dlanovima skrivajući oči i onima koji bacaju novčiće u bunare, broje latice, traže odgovore. – Uzmite, zategnite povjerenje, učvrstite nadu, otpustite razočaranja. Daske i vide rastavljenih strahova presložite u neke druge oblike.

U sobi su rolete napola. Prašne čestice uzdižu se sa stripa okrenutog na pretposljednjoj stranici. Pitam se spavaš li. Jesi li u stanu na drugom kraju grada. U stanu čiji si mi ključ dao nekoliko tjedana nakon upoznavanja. Ispadao mi je iz džepa, kralježnica mi se savijala kada sam ga nosila oko vrata. Skrivala bih ga u šaci, a privjesak omotavala oko prsta preko tragova kemijske kojom smo si crtali prstenje.

Na polici, iznad knjige s posvetom, čuvam bijele ljubičice. – Ljubičice, a bijele, kako oprečno, kako mi. Čuvam ono što je od njih ostalo. Spomenula sam ih jednom dok smo šetali šumom. Zaobilazili smo miris ciklama i simetrične šafrane. One ne mirišu. Njihove su stabljike balerine. Nismo ih pronašli. Poklonio si mi ih jedne obične srijede. Pretražio si cvjećarnice u tri gradske zone, odbijao crvene ruže, ljiljane i gerbere. Donio si ih ujutro, skrivajući ih pod kožnom jaknom, pod željom za trajanjem.

Iz teglice crne zemlje sada viri samo truli korijen jedinog cvijeta kojeg sam premještala od prozora do prozora, s police na policu, prateći kretanje Sunca, kojeg sam čistila komadićem vate, ostavljala mu vodu u tanjuriću, odstranjivala otpale listove, šaputala – dobro jutro. Posljednja je latica otpala u jesen. Posljednja je stabljika klonula najkraćeg dana u godini.

Dani su opet sve duži, a ja još uvijek u truleži vidim bijele ljubičice. Čujem šum našeg smijeha u šumi, zveckanja naših lutanja i treperenje snova. Čuvat ću ih kao školjku. Dok prašina ne uđe u sve njene utore i uguši pjesmu.