Tihana Gašpert napisala je književnu kritiku romana Vošicki (Hena com, Zagreb 2020.), autora, Marka Gregura, u sklopu radionice književne kritike, održane u zimskom ciklusu 2020/21.
Rata i politike uvijek je moralo biti, no to nije spriječilo kuglu zemaljsku da u svakom trenutku bude puna mogućnosti i neiskorištenih prilika. Tako je valjda i Hrvatska (pod kojim god nazivom bila) pružala određene mogućnosti. Na samom početku 19. stoljeća, stanoviti Vinko Vošicki zasigurno bi bolje prošao u Zagrebu, ali njegovi budući strojevi ponosno su stajali u Koprivnici. Ta koliki je ponos morao osjećati jedan gradić kad je u njega ušetao Čeh, odlučan u namjeri oživljavanja slova na papiru! Kad bi samo znao da će starost dočekati bolestan, usamljen i siromašan! Svejedno bi došao.
Za neke ideale ne vrijedi umrijeti, bez obzira koliko puta pokušavali. Poznati koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik, Vošicki je u tom smislu pravi komad plastelina, dopuštajući svakom režimu da ga prilagođava sebi, iskorištavajući sav njegov tiskarski žar. „Svaka rečenica, pogled, dodir, u stalno novim okolnostima metastaziraju u trajno čudovišno stanje potkazivanja i dokazivanja, u kojemu se, kao u igri lovice, stalno izmjenjuju lovac i lovina.“ Žara mu pak nije nikad nedostajalo, sve dok je vidio kako se na papiru vide slova, čak i kad je u pitanju propaganda. On je živio za to da njegovi strojevi rade.
Povijest se, pak, poigrala s tim malenim pojedincem, stavljajući pred njega nekoliko država i režima, namećući mu neutralnost u službi preživljavanja. Vošicki je poslužio kao savršen objekt turbulentnih vremena služeći kao primjer neslavnog propadanja. Njegova ideja iznimne vjere u književnost stala je nasuprot činjenice realnosti, u kojoj prednost uvijek ima propaganda i pamfleti za borbu. Vošickom je primarna uloga bila promatranje, a tek onda tiskanje. Ipak, u ovom romanu prostora i vremena, Vošicki je centralno svjetlo unutar romana. Uz povijest samu, Vošicki je ravnopravan lik sa Koprivnicom.
Vječito optimističan, živio je za lijepu riječ (iz njegova su stroja izlazila djela Miroslava Krleže i Augusta Cesarca) koju će Koprivničani, pa i cijeli svijet moći vidjeti. „Po naravi ste mudri, duhoviti i često odlučni, ali Vam je dušu teško shvatiti i spoznati jer se sve Vaše dobre osobine ne kriju u Vašem unutrašnjem duševnom životu.“ Gregur je savršeno zaokružio portret Vošickog, prikazujući ga kao metaforu intelektualca koji se ne može (ili ne želi) prilagoditi realnim, po život opasnim zbivanjima. Nijedan ga režim nije mogao natjerati da uništi ijedan tiskani komad papira, iako ga je isti mogao stajati glave. No, osim što mu je glava koji put previše skoro završila na panju zbog papira, svaka žena u Vinkovu životu nepovratno ga je obilježila. Na koncu, i on je bio samo čovjek od krvi i mesa.
Marko Gregur uistinu je u ovoj romansiranoj biografiji dao sve od sebe, ispreplićući fikciju i povijest. Međutim, sve što je on dao možda nećete moći u potpunosti primiti. Nekoliko država, političkih režima, more različitih (ali bitnih!) likova nešto je što će od svakog čitatelja zahtijevati potpunu koncentraciju i potpunu usmjerenu pažnju. Vošicki doista obiluje kompleksnim činjenicama pružajući povijesni kontekst u službi lika. Možda će se u nekim trenutcima osjećati nedostatak Vošickog samog, a možda će biti narušen i balans između fikcije i biografije. Sve to ne čini Gregura manje zaslužnim za nagradu Fric, jer je njegov Vošicki izuzetno važan u književno – kulturnom prostoru. Nije li i sudbina sama imala prste dodijeliti mu nagradu nazvanu upravo po onome koga je Vošicki u romanu istovremeno cijenio i gotovo prezirao?
Svako vrijeme sa sobom nosi ideale koji ruše sve pred sobom. Zakoni se mijenjaju iz korijena, struktura društva nailazi na nove izazove, sila se primjenjuje fizički ili psihički. Iza svakog suprotstavljenog ideala stoje ljudi spremni na svaku vrstu gadosti u službi nečega što će neminovno propasti kroz desetljeće ili dva. Između tih ideala, nalaze se oni poput Vošickog. Naposljetku, ovo nije roman o Vošickom, ovo je roman o nama samima. Kakvima smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo, nažalost, ostati.
Tihana Gašpert