Dok stojim u redu za kupovinu, promatram fotografije na koje je mama naišla listajući stare albume. Djevojčica na njima zaustavljena je u različitim razdobljima djetinjstva. Pažnju mi je zaplijenila fotografija koja, kao i ostale, djeluje kao da je provučena kroz filter sepija. Djevojčica gleda ravno u objektiv i dalje, u moje oči. Ne sjećam se fotoaparata. Možda je bio onaj čija me smeđa kožna futrola godinama kasnije podsjećala na mamine tamne lakove za nokte i moju bezbrižnost. Nasmijala sam se. Ljudi su držali društvenu distancu, a ja sam promatrala osmogodišnju sebe u pozi sa satova plesa. Ponosnu na preveliku posuđenu odjeću i omiljene crvene balerinke. Frizura je bila pomno namještena, sva sam prštala od nevinosti i igre. Trenutak je uhvaćen u sunčanom danu, odjevenom u zeleno. Vjerojatno se bližio moj rođendan. Sazrijevale su marelice, a ljiljani su cvjetali. Volim vjerovati da sam rođena u najljepšoj večeri u godini, baš negdje u vrijeme središnjeg dnevnika kada je u ulici vladala tišina, a krijesnice se spremale izići na pozornicu prve ljetne noći. Najduži dan u godini u nekom je trenutku zamirisao na asfalt posut kratkotrajnim pljuskom. Svake se godine ponavlja taj slatki miris mojih rođendanskih zabava.
Bez maske sam. Ne znam je sašiti jer sam vrijeme provedeno za bakinom starom šivaćom mašinom prekidala kako bih čitala knjige s njezinih pretrpanih polica. Odjenula sam toplu odjeću, trebalo je izvršiti barem minimalnu pripremu. U ovom trenutku ne bih se voljela naći u oku fotografa. Smiješim se opuštenoj dječjoj samosvijesti na fotografiji koju još uvijek držim u ruci. Izgubila sam je u godinama preranog odrastanja. Samoizolirana s tatinim starim pločama u trenutcima policijskih satova i društveno svedena na ekipu iz skloništa. Postoji poneka kasnija fotografija na kojoj djelujem samopouzdano, ali to je ona vrsta sigurnosti koju neprestano pokušavam posložiti poput bezbrojnih puzzli kojima uvijek nedostaje djelić. Ionako nitko ne vidi cijelu sliku.
Čini se da smo se pomaknuli. Koncentriram se na djevojku ispred sebe. Mlada je, došla je vjerojatno po sitnice. Kao što se ja, umjesto panici i tjeskobi, radije prepuštam sjećanjima i maštanju, ona zasigurno odbija suočiti se sa stvarnošću. Misli da je sve pretjerano i da će brzo proći. Na dvometarskoj distanci, zamjećujem da su joj gelirani nokti kojima prebire po mobitelu prerasli. Nema ovo s čime usporediti. Njoj će devedesete biti naporna retro priča sve dok ne uvidi stilsku poveznicu Katy Perry s Gwen Stefani. Nepoznate su joj i nebitne godine koje su ostavile tragove na generacijama prije nje. Ne vidi kako proviruju kroz naša sjećanja upravo sada, dok ovo vrijeme rađa nove navike, mijenja djetinjstva.
Ženi ispred nje, koja je upravo ulazi u prodavaonicu, glavom se vjerojatno također provlače paralele između ovih iščašenih perioda. Ona je u šezdesetima, vidim ne žuri. Ovdje je i kako bi skratila dan, prošetala svoju ležernu kombinaciju unatoč prijetnji od zaraze. U danima kada sam bila dijete prilagođeno životu u ratu, ona je možda bila majka nekog djeteta koje bi se uznemireno neprirodnošću vremena iskralo u susjedstvo dok je mama morala biti na radnom mjestu, a tata na frontu. Pokušavam svoju strepnju usporediti s njezinim strahom kada se u vrijeme uzbune nije javljalo na telefon. Povući znak jednakosti između privida radosti u danima kada stvari nisu onakve kakve bi trebale biti.
Nisam kupila sve što sam trebala. Nestašica je kažu. Ne brinem, odrasla sam u blagodatima suvremenog društva. Žurim prema autu s pretrpanim kolicima, tek sada shvaćam opsesivnu kupnju namirnica koje bi trebale potrajati danima. Dok dodajem gas razmišljam o fotografijama ljudi snimljenima nekoliko tjedana prije pandemije. Pitam se imam li negdje fotografiju sa svog prošlog rođendana i je li mi i tada kiša darovala miris mokrog asfalta? Znam da su ulice bile pune ljudi i da mi nisu ništa značile, a danas o njima razmišljam sjetno, baš kao i o djevojčici na davnoj predratnoj fotografiji s kraja prošlog stoljeća.