Martina Kolarić napisala je kritiku Binetove Sedme funkcije jezika u sklopu radionice književne kritike s Jagnom Pogačnik, održane u proljetnom ciklusu 2018.
Demistifikacija jezika
Laurent Binet: Sedma funkcija jezika
Izdavač: Fraktura
Prevela s francuskog: Ivana Šojat
Čovjek današnjice zapostavlja samoga sebe. Napušta tišinu kao što neke majke napuštaju svoju djecu sirotištima. Prezire odmor, a obožava Riječi.
Znanost koja istražuje riječi, koja razotkriva njihovo značenje, slijedi ih i piše teorije o njima, koja stalno prevodi znakove u druge znakove, zove se semiologija. Riječ je moć. Napisati detektivski roman s najvećim lingvistima, filozofima i misliocima o značenju jezika s kraja prošlog stoljeća u glavnim ulogama, dok se i oni sami bave detektivskim poslom – onim u kojem istražuju svrhu, krivnju i značenje riječi – briljantna je ideja.
Binetova Sedma funkcija jezika plete zamršenu detektivsku priču koja počinje (zaista stvarnom, dokazivom) smrću književnog kritičara Ronalda Barthesa, nakon što ga udari kombi koji dostavlja rublje. Barthesa kombi udara u blizini sveučilišta, tik nakon ručka s budućim predsjednikom Françoisom Mitterrandom.
Binet je ovu, besmislenu, smrt velikog filozofa i teoretičara jezika očigledno smatrao previše banalnom, stoga je njegov Barthes ubijen zbog posjedovanja dokumenta koji tumači Jakobsonovu sedmu funkciju jezika – čarobnu, strašnu, neuništivu, spremnu da osobi koja je shvati podari moć i vlast nad svim ljudima, božansku vještinu jezičnoga tkanja. Misterij krađe ovog važnog dokumenta, u čiju je cijenu uključeno i ubojstvo te razotkrivanje tajnog intelektualnog društva “Klub Logos” rezultira spajanjem samozatajnog detektiva Jacquesa Bayarda i ljevičarskog studenta teorije semiologije Simona Herzoga, koji mu pomaže u rješavanju slučaja, otključavajući mu značenja i teorije jezika.
Jacques Derrida, Michel Foucault, Philippe Sollers, Julia Kristeva, Jacques Lacan, Umberto Eco, Roman Jakobson samo su dio intelektualne estrade čiji je život inspirirao Bineta za novi roman u kojem se opasno poigrava s povijesnim činjenicama. I dok se u metafikcijskom romanu prvijencu HHhH, o ubojstvu nacističkog časnika Reinharda Heydricha, Binet poigrava s povijesnim činjenicama, opasno miješajući granicu fikcije i stvarnosti, no tematizirajući snažnu ideju od početka do kraja, u novoj Sedmoj funkciji jezika, poanta, bit, ideja, skliznula mu je niz pero, ostala zatočena u čušpajzu snažnih ideja francuskih intelektualaca i mislioca o jeziku. Binet se njima dao očarati, no tu očaranost nije uspio prenijeti na čitatelja.
Binetovi su likovi beskarakterni, ravni u besciljnom lutanju, izgubljeni slušatelji, tražitelji smisla, samih sebe, u ovom slučaju detektivi u potrazi za papirom koji će im podariti vječno znanje. Često monotoni, repeticijski događaji u životima slavnih teoretičara, odaju dojam autorove opčinjenosti njihovim životima i riječima, dok njih same prikazuju kao zombije koji lutaju kroz život tražeći smisao. Binet, kao što možemo zaključiti iz pročitanog, sjajno vlada njihovim idejama, no teško ih prenosi na čitatelja, a još teže prenosi te ideje u karakter mislioca. Bezlični, često pretjerano vulgarni opisi ne izazivaju šok, ne potiču na razmišljanje (svatko tko je proučavao teoriju upoznat je s Foucaultovim sado-mazo igrama, kao i njegovom homoseksualnošću), već služe samo kako bi upotpunili tišinu.
U naporu da čitatelju sam pokaže moć jezika, Binet ga banalizira; bilo da govori znanstvenim, bilo svakidašnjim jezikom, njegov je jezik predvidljiv, baš kao što se u besciljnom brbljanju njegov lik, mladi student lingvistike, Herzog plete do mjere u kojoj mu se pomućuje granica između fikcije i stvarnosti. S početnim citatom Život nije roman. Ili barem tako mislimo kao i retoričkim pitanjem u sredini Pa neće valjda glavni lik u romanu poginuti?, Binet nam otkriva najveći čovjekov strah – borbu s tišinom i traženjem smisla, a razlika između fikcije i stvarnosti jest u tome da fikcija ima svoja osmišljena pravila, svoj početak i kraj te, uglavnom, ne ubija glavnog lika, dok život ne prepoznaje takva pravila, bitnosti, on je takav kakav je, htjeli mi to ili ne.
Pitanje granice fikcije i stvarnosti možda upravo leži u besciljnom lutanju, kroz život, kroz riječi, rečenice, u beskrajnom traženju smisla, vrtlogu besmisla. Opčinjenost tuđim idejama daje nam prividnu sigurnost, stvara nam buku u glavi i okupira dovoljno dugo da slobodno odgodimo bavljenje samim sobom. Zanimljivo je da radnja smještena u osamdesete zapravo govori o današnjem vremenu, oslikava lutanje i traganje suvremenog Odiseja za smislom, bio on u riječima, poslu, hobiju ili odnosima. U naporu da nam predstavi moć jezika, Binet mu oduzima njegovo mistično svojstvo, njegovu „sedmu, čarobnu funkciju“ i ponekad neprevodivu snagu. I baš kao što se smisao riječi gubi u mnoštvu naočigled snažnih ali iznutra zapravo praznih rečenica, tako je i Binet ovoga puta, opčinjen tuđim velikim teorijama izgubio svoju vlastitu, dok je tuđe ideje upisao u svoj detektivski roman (dnevnik) samo kako bi izbjegao tišinu vlastite praznine.
Jer, svi smo mi prazne kutije u koje se pune razne društvene norme, priče, fikcije, teorije i zbilje, a možda je upravo moć jezika ta da nas svakodnevno brani od vlastite tišine, svoje fikcije i svoje zbilje.
Martina Kolarić