Pročitajte kritiku Josipe Marenić o romanu “Daleka brda bez boje” Mišela Barovića (Edicije Božičević, 2018.)
*
Nedavno sam bila na predstavljanju prvog romana Daleka brda bez boje Mišela Barovića. Nije neobično na promocijama slušati pohvalne govore o knjizi i nije neobično što ravnodušno primaš sve izgovoreno prilikom takvih književnih događanja. Nekako mi je ipak ostala intrigantna priča kako je rukopis Mišela Barovića pristigao zajedno s drugim rukopisima u izdavačku kuću Edicije Božićević. Nakon što su pročitali svih tridesetak rukopisa, jednostavno su shvatili da Daleka brda bez boje trebaju biti objavljena.
Mišel Barović rođen je 1980 godine u Dubrovniku, ali trenutno živi i radi u Zagrebu. Biografija odaje kako je studirao je trubu, religijske znanosti i filozofiju. Kratke priče i djelove romana objavljivao je u većini relevantnih časopisa za kulturu u Hrvatskoj, BiH i Srbiji.
Daleka brda bez boje se može klasificirati kao nežanrovski roman. Djelo čitatelja na početku može obeshrabiti ili odbiti zato što mu odmah govori što i kako se dogodilo. Autor tim postupkom naizgled diskriminira, ali zapravo komunicira s čitateljem i indirektno mu prenosi vlastiti stav prema književnosti koja nas ne bi trebala zanimati na površan način samo zato što se u romanu nešto treba dogoditi.
Radnja romana uključuje ljubavni trokut, pomalo klasičnu temu koja je uvijek zahvalna, ali i zahtjevna svakom piscu, uključuje bijeg na izolirano mjesto, temu koja je u zadnje vrijeme gotovo trendovski obilježila našu književnu scenu i metatekstualnu igru što je zanimljiv motiv koji nije tako čest. Ukoliko se roman tako secira, kao što ga autor pronicljivo postavio, djelo posjeduje u sebi složenu konstrukciju koja zaslužuje barem početnu pažnju prema Mišelu Baroviću.
Književnost je prepuna ljubavnih trokuta, baš je zato zahtjevna tema i vjerojatno noćna mora svakom piscu u potrazi da joj pristupi na originalan način, iako bi to rijetko koji priznao. Ukoliko ćete posegnuti za ovom knjigom isključivo zbog ljubavnog trokuta, pogriješit ćete . Za razliku od romana Tri Drage Glamuzine, romana koji je fantastičan, brutalan i direktan, ali zadržava se temi ljubavnog trokuta, roman Daleka brda bez boje stvari razrazrađuje na malo drgačiji način. Sama struktura romana je prstenasto lančana, te se odvija u tri vremenske linije tijekom koje prati protagonista kao dječaka, studenta i muškarca. Romanu se može prigovoriti da je hermetičan, zbog opsesivno ponavljajućih motiva ( prašina, zadah vlage, vaza, zrcalo, fotografija, zavjese, plahte, drvo i drugi), ali ti motivi poprimaju značenje simbola i savršeno slijede logiku unutar teksta, te reflektiraju određenu atmosferičnost zbog koje je ovaj prozni prvijenac poseban. Zatvorenost biranih motiva također ima još jednu funkciju na što ću se malo kasnije osvrnuti. Prema mom mišljenju proza Mišela Barovića je zapravo poezija u prozi, te iz njegovog stila pisanja teče poput rijeka ponornica filozofija i njegovo razmišljanje o životu koje između redaka čitatelju omogućava asocijativnost, te ga uvlači u svoj svijet i potiče da razmišlja o ulozi vremena u našoj egzistenciji što se provlači kao glavna autorova preokupacija kroz teme koje konstruiraju radnju.
Jako je apstraktno uopće razmišljati o vremenu koje fizikalno svakodnevno mjerimo na ručnim satovima ili onima na ekranu mobitela. Ljudima odgovara koncept linearnog vremena zato što se na taj način najlakše nosimo s uzrocima i posljedicama tijekom naše egzistencije, istovremeno postane prilično lako objasniti stvari i svijet oko sebe, ali nerijetko se svima nama dogode neke situacije odnosno ljudi zbog kojih koncept linearnog vremena postane upitan.
Radnja romana je ambijentalno smještena u prepoznatljive prostore grada i mora, prostori su sastavljeni od nevjerojatnih voajerskih opisa koji se oslanjaju najviše na osjete vida, sluha i mirisa, ali ti su prostori usred svoje ljepote uznemirujući i posjeduju tugu, jer usred svog života u njima prevladava rast sjene samotnog drveta koji se grana kroz sva poglavlja romana. Prostori postaju utočištem od kaosa kojeg proživljava protagonist Jakov koji i sam postaje žrtvom između antagonizma samookažnjavanja i eskapizma zbog krivnje Damjanova samoubojstva i gubitka Martine ljubavi. On sam stvara prostor vremenske petlje. Vrijeme je prostor koji se širi u svim smjerovima i unutarnji život psihe različito mjeri sjećanja koja doživljavamo vrlo individualno. Mišel Barović posjeduje zavidan osjećaj za ritam prilikom kojeg čitatelja kroz pripovijedanje vodi kroz vrijeme i intimna sjećanja Jakova.
Vratit ću se na njegovu hermetičnu upotrebu motiva koji se ponavljaju i aranžiraju poput mrve prirode. Predmeti koji nas okružuju često su poput suvenira, podsjetnika na život, na određene trenutke povijesti u našem osobnom vremenu. Motivi u Dalekim brdima boje još su samo jedan od načina uz pomoć kojih autor vremenu daje zagušljivu dubinu i opterećenje sjećanja. Tragedija s kojom se Jakov pokušava nositi rastrgan između želje da zaboravi i da nikada ne zaboravi na mučan način sugerira i ispituje čovjekove vlastite granice pred gubitkom. Meditativno ponavljanje nekih rečenica u početku oslijepi ljepotom, potom počnu proganjati, u njima se pronalazi određena utjeha koja ostaje bez utjehe, jer vrijeme može natjerati prostore oko nas da izbljede ili da u njima pronalazimo infantilnu sigurnost, ali prostori u našoj nutrini pamte, jer možda najvrijednija iskustva naše ljudskosti jesu nedvojbeno ljubav i prijateljstva.
Pitanje je kako se nositi s određenim situacijama. Marta je primjer koji sve potiskuje i ide dalje za razliku od Jakova, ona naizgled uspješno zaboravlja. Njihov ponovni i zadnji susret jest ono prema čemu cijelo vrijeme roman ide. Protkan blagim razgovornim dijalozima uz ponešto internog humora, susret se odvija na mjestu koje im je nekada nešto značilo, a čiji je interijer sada neprepoznatljivo modeno preuređeno mjesto. Njih dvoje su doslovno postavljeni ispod svijetla što dijeli etape njihovog razgovora u kojem prevaljuju vrijeme jedno između drugoga sjedeći za stolom noćnog kluba. Zbog promjene svjetla ( plava, crvena i bijela) čitav je susret svemirski nestvaran i literarno mitski. Roman obiluje takvim malim mjestima sinkroniciteta. Pronalazak stripa, slučajan koncert, odnos prema cigaretama kao ovisnosti i fiksaciji. Ponekad moć pod navodnicima zabranjenih ljubavi proizlazi iz toga što život u njihovom odsustvu proživljavamo s mnogo više čežnje i intenziteta, jer upravo tada male sitnice poput fotografije dobivaju velik značaj ili mi tek onda postajemo svijesni dragocijenosti života zato što su nam osjetila ugođena za budnost prema životu. Stoga i na toj razini biranost i zatvorenost motiva je nužna i opravdana.
Želim spomenuti i opise seksa u romanu, oni nisu prisutni samo zato jer je riječ o odnosu ljubavnika, oni su tu da bi naglasio intenzitet bliskosti koju jedno tijelo može dati drugome između suprotnosti blagosti i brutalnosti. Iznimno je diriljiv i otvoren način na koji se Jakov sjeća Marte. Iako su Daleka brda bez boje, prostorno i vremenski određena, njih prožima univerzalnost jer se ovakva priča mogla dogoditi bilo kad i bilo kome i bilo gdje. U romanu se često pojavljuje radio koji Jakova kroz vijesti povezuje sa stvarnošću i pomalo ga spriječava da ne poludi, jer mu vijesti pružaju neku rutinu. Ali te vijesti su istovremeno i tiha provokacija, jer određene informacije iako imaju utjecaja na naš život, u stvari su u potpunosti nebitne za naš život. Kada na kraju romana i sam Jakov postane vijest s radija, on se gubi u beznačajnosti informacija koje idu u kategoriju obavijesti o prosvjedima, Putinu, vremenskoj prognozi i čitatelj zapanjeno sklapa korice knjige.
Na različite načine pisac može tematizirati vrijednost ljudskog života, a u Dalekim brdima bez boje pokazuje krhkost čovjekova života pred vremenom i paradokse koji nas okružuju. Jakov je imao plan, poslužiti se vremenom da zaboravi, kada bude spreman na svoj način kroz susret s Martom, konačno razrješiti stvari i krenuti dalje, ali nije mu dano vrijeme da to ostvari, kada je napokon bio u stanju to učiniti. I tada ostaju riječi „ništa nam ne pripada“ , te nama kao čitateljima ostaje njegova priča i mogućnost da bolje promislimo o našem konkretnom odnosu prema vremenu. Iako Barovićev roman posjeduje likove, čini mi se kako je najbitniji nevidljiv lik kojega kroz kretanje, razmišljanje, motive pokušava uloviti i učiniti ga vidljivim, a to je vrijeme i naš odnos prema njemu. Autor kroz svoje pisanje otkriva literarne uzore i utjecaje na linijama M. Prousta i R. Musila, ali on donosi svoj kut gledanja i originalnost u prostor književnosti. Njegovo djelo je netipčno slojevito iznenađenje koje se pojavilo i koje bi svakome preporučila na čitanje kada poželi uživati u dobroj knjizi.
Josipa Marenić