Na radionici književne kritike u zimskom ciklusu 2020./21. Ana Jembrek napisala je književnu kritiku knjige Lažljivi život odraslih, autorice Elene Ferrante (Profil knjiga 2020. prevela s talijanskog Ana Badurina).
Od svih razbijenih iluzija možda je najgorkija ona koja nas udarcem u pleksus obara spoznajom da su i naši roditelji – samo ljudi. Elena Ferrante, tajanstvena talijanska spisateljica, upravo je ovu tragediju djetinjstva odabrala kao okidač u priči svog najnovijeg romana prevedenog kod nas kao „Lažljivi život odraslih“.
I sama Elena Ferrante, pseudonim, tek je iluzija, obavijena velom najstrože tajne u literarnom svijetu. Kao što smo svi načuli u dragim nam kuloarima knjiškog svijeta, pravi identitet ove spisateljice (ili spisatelja, moguće u množini) posve je nepoznat. Čitali ili ne čitali Ferrante, voljeli je ili ne, jedno joj se mora priznati – o njezinom se imenu rado govori i šapuće, dok se police knjižara prazne, a čitatelji joj romane gotovo u transu odnose na blagajne.
Kakvu li je novu književnu trpezu pred nas prostrla Elena Ferrante? U romanu “Lažljivi život odraslih” upoznaje nas s Giovannom, djevojčicom na pragu mladenaštva koja uživa sigurnost stabilnog obiteljskog života kao jedinica dvoje intelektualaca. Njezin odgoj je liberalan, a posebno je vezana uz oca koji je naizgled obožava. No sve se ruši u domino efektu nakon što Giovanna – Gianna čuje razgovor roditelja u kojem upravo otac Giannu naziva ružnom poput omražene tete koju nikad nije upoznala. Na samom pragu odrastanja Gianna mora pronaći vlastiti glas u nepresušnom moru obmana, prevara i laži, a koje svakodnevno otkriva u svijetu odraslih kojemu bi trebala težiti. “Lažljivi život odraslih” roman je o odrastanju jedne djevojke. Njezina inicijacija bolno je vezana uz ženski rod i svaka žena sposobna je razumjeti dubinu ove izdaje: očeva ljubimica u jednom je trenutku tatina ljepotica, a u drugom ružna poput omražene tete.
Giannin svijet se razlama, mijenja, ali i proširuje kako sve više upoznaje tetu, te kako dublje ulazi u tetin svijet. Ferrante se rado igra nekim temama kao što su seksualnost, patrijarhizam i suptilna kontrola nad ženskim rodom koju muškarci iskorištavaju, a žene ohrabruju, i to sve u potpunosti iz, ponekad ograničene, perspektive mlade junakinje. I dok se u “Genijalnoj prijateljici” autorica odlučno bacila u turbulentan odnos dviju prijateljica, u romanu „Lažljivi život odraslih“ mlada junakinja tek je jedna, dok je dualan svijet oko nje: kontroliran, hladan, intelektualni život prepun tajni na koji je naučila odrastajući s roditeljima; i divlji, glasan, gotovo seljački (a tako tipično talijanski) svijet njezine tete u kojem se možda i previše toga dijeli, do točke u kojoj mlada Gianna ponovno ne može raspoznati istinu od laži. Ta mlada junakinja, unatoč nevjerojatnosti izrečenog kroz njezinu perspektivu, najdublji je dio ove priče. Ferrante je impresivno portretirala odvažnost tako tipičnu za te godine u kojima još ne marimo za posljedice naših činova, no Gianni je također dala i mudrost koju je postepeno usvajala kroz promatranje dvaju svjetova koji su se, svaki na svoj način, mučili sa životom i životnim odlukama. Teško se ne zapitati se planira li Ferranta nastavak ovog romana, jer svakako bi bilo zanimljivo saznati kako se Giannina priča nastavlja.
Ferrante nas ponovno odvodi i u Napulj: talijanski gradić koji nam je koloritno približila svojom iznimno popularnom tetralogijom „Genijalna prijateljica”. No nije to više Napulj pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kakav smo upoznali u Genijalnoj. Ovaj Napulj mnogo je pitomiji, njegovi polariteti ovog su puta osjetno manje izraženi; on više nije živi lik koji nam je Ferrante predstavila u popularnom serijalu. Napulj devedesetih tek je binaran set kulisa onkraj niza likova koje nam je kroz okno mlade junakinje Gianne na literarnu scenu postavila Elena Ferrante.
Ferrante se proslavila temama koje nisu nimalo providne, nimalo jednostavne, radoznalim zavirivanjima u kompleksnosti likova, vremena i situacija, i sve to specifično jednostavnim, gotovo podatnim, jezikom koji odlikuje i ovaj roman. No jednostavan jezik ovdje nikad nije u potpunosti oživio tekst: prebanalan je za obilje tema koje je autorica pokušala ugurati u roman, a s druge strane, presložen da bi realno portretirao junakinju kao uvjerljiv lik djevojčice na pragu mladenaštva, a čiji pripovjedački glas autorica koristi. Nadalje, izuzev same junakinje, sporedni likovi djeluju po unaprijed određenom stereotipu i nikad previše ne lutaju izvan njega. To je posebno tragično kad je u pitanju lik tete koja je imala potencijal energično se izviti u visine i dubine karakterne uloge koja je mogla nadmašiti i samu Giannu.
No možda je upravo to pridonijelo pitkoći teksta, stranice ove knjige kao da se okreću same. Ferrante ima dar i za misterij; drži nas na ivici napetosti koju nikad u potpunosti ne realizira, i teško se oduprijeti porivu da zavirimo na sljedeću stranicu kako bismo saznali što će se sljedeće dogoditi. To je ugodno, koliko i frustrirajuće: “Lažljivi život odraslih” nije šokantno štivo; Ferrante se uvijek zaustavi djelić sekunde prije nego li je otišla predaleko. S jedne strane, to je impresivno, ta moć manipulacije čitateljem koji žudi za visceralnijim štivom, ali ga zapravo ne želi, ali s druge strane otvara pitanje koliko Ferrante piše po unaprijed zadanom marketinškom receptu, a koliko piše srcem o temama koje su joj bitne.
U neke je iluzije možda ipak bolje ne zadirati. Veseli nas tajnovita Elena. Njezin glas možda jest pomno formuliran, a njezin hod po tanko ocrtanim granicama zabranjenog i šokantnog čitateljima, čini se, univerzalno godi. Zanemare li se visoka očekivanje, u ovoj bi se knjizi mogao pronaći ponešto čitljive ženske čarolije s kojom na trenutke itekako umije baratati iluzorna Elena Ferrante. Ipak, romanom “Lažljivi život odraslih” ruši se još iluzija – onih o autorici samoj. Te iluzije možda ne zadiru u pravi identitet Elene Ferrante, ali pod upitnik stavljaju istinsku snagu njezinog pisanja. Konzistentnost kvalitete svakako izostaje iz autoričinog opusa. Napisan bez prevelikih ambicija, ovaj će roman zadovoljiti tek nekolicinu Ferrantičinih vjernih štovatelj(ic)a. Pisanje po receptu, po isprobanoj špranci i kroz tropove smisleno je jedino kad se s njima opetovano igra, iterira ili nadograđuje, a te zaigranosti bolno nedostaje u romanu “Lažljivi život odraslih”.
Ana Jembrek