Nada Vuković napisala je kritiku Mehmedinovićevog romana Me’med, crvena bandana i pahuljica u sklopu radionice književne kritike s Jagnom Pogačnik u proljetnom ciklusu 2018. godine.
Kako održati svoj svijet na okupu
Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica
Izdavač: Fraktura
Proza Semezdina Mehmedinovića, bosanskog pisca, pjesnika i esejista sa stalnom adresom u SAD-u, fragmentirana je, dnevnički spontana i intimistička. Tome najviše pridonosi snažan lirski subjekt prisutan i u njegovim prijašnjim djelima (Sarajevo Blues, Ruski kompjuter, Autoportret s torbom), zahvaljujući kojem Mehmedinović nastupa s rijetko viđenom iskrenošću i iz intimne perspektive naratora-promatrača. U svojem posljednjem djelu Me’med, crvena bandana i pahuljica, koji je izašao prošle godine u izdanju zagrebačke Frakture, Mehmedinović pažljivo izoštrava fokus na u svijetu danas esencijalna područja egzistencije – bolest, tijelo, egzil, jezik, identitet – na način da u svakom od poglavlja uspostavi neko od tematskih pitanja kao glavno, a ostala vješto uklopi u ostatak teksta. Ako tome dodamo još glatke prijelaze iz poglavlja u poglavlje, Me’med, crvenu bandanu i pahuljicu možemo čitati i u formi labavog romana.
Iza semantički znakovitog naslova krije se trodijelni poetski zapis života Mehmedinovićeve obitelji. Duhovit i lišen patetike, autor mudro koketira sa sentimentalnošću i duboko ponire u svoje obiteljske odnose. U prvom i trećem poglavlju okvir za takvo razgolićenje je bolest – njegov srčani i moždani udar supruge Sanje, dok se drugo poglavlje odvija „na kotačima“, kroz pustinju Arizone, gdje je sin Harun poslom snimao različite pejzaže i prizore, a otac ih popratio svojim crtežima.
Me’med je, naime, identitet srčanog bolesnika Semezdina Mehmedinovića. Tako je autor čitavo poglavlje i postavio na način da identitet bude vezivna nit oko koje je promišljeno uklopio pitanja o bolesnom tijelu svedenom na objekt, o narušavanju privatnosti, o vremenu koje se mjeri protokom godina, o vlastitoj smrtnosti, jeziku i zaboravu koji boli. Kada su ga kao pacijenta, neposredno prije zahvata, položili na bolesnički stol, liječnik Amerikanac upitao ga je za ime i nije ga uspio izgovoriti ispravno. Pred pitanjem identiteta postajemo goli kao i pred bolesti, zaključuje Mehmedinović zatečen tom, za njega, kako se kasnije ispostavlja, sudbinskom temom. Identitet je hibridan i teško ga je odrediti. Za Amerikance Mehmedinović je: Rus, vozač kamiona kakvog voze rasistički bijeli muškarci iz unutrašnjosti, Musliman u vrijeme dolaska Trumpa, pacijent s rastvorenim ogrtačem, cimer Lukasa Ciernyja. Osobno, Semezdin je Harunov otac čije su srce krpili i, nešto kasnije, u tekstu, Semezdin… Sanjin. Ove dvije posljednje odrednice mogle bi zatvoriti potragu za identitetom. Ali, Semezdin Mehmedinović shvaća: Jezik je jedina stvarnost njemu koji je odabrao biti stranac jezikom! Zato bilježi, na svom materinjem jeziku danas nepostojeće države – u žurbi, usput, u liftu, u krevetu, tek probuđen od sna i suočen s opasnošću od gubitka pamćenja uslijed uzimanja lijeka za srce pita se: Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?
U drugom poglavlju prošlost i sadašnjost prepliću se kroz nekoliko fragmenata. Jedan je aktualni road trip oca i sina, drugi je sarajevski – ratni, a treći (svježe) egzilantski iz 1990-ih. Autor je ovo poglavlje nazvao Crvena bandana, po marami svojeg sina Haruna koja oca podsjeća na marame kakve su dobivali prvašići kada su se u bivšoj Jugoslaviji primali u Titove pionire. Harun se sjeća detalja iz sarajevskog djetinjstva i u svežnju ključeva još uvijek nosi ključ njihova tamošnjeg stana, ali izbjegava teme vezane uz rat – čini se da ih je potisnuo u zaborav. Mi smo dva tijela ispunjena traumama koje nikada nisu propisno tretirane, konstatira otac sinovljevu zatvorenost. Ovo poglavlje pisano je u epistolarnoj formi i govori još o očevim i sinovim sustavima vrijednosti, različitim izborima i karakterima (otac – promatrač, sin – učesnik) o klaustrofobičnoj Americi bitno drugačijoj od one dvadesetak godina ranije i o samoći – očevoj i sinovoj. Dok sin s maramom svezanom oko vrata ili glave fotografira, otac crta: Crtež nema snagu dokumenta, nepouzdan je kad se uspoređuje sa stvarnošću koja se vidi golim okom, i zbog toga fikcionalizira moje bilješke na putu. A ta nepouzdanost dobro opisuje moje putovanje s Harunom. Tako je i sa sjećanjima, i ona su nepouzdana. Fotografija je pouzdanija, ili otac samo želi vidjeti svijet kroz sinov prozor i zajedničko provedeno vrijeme učiniti njihovom svojinom? Nakon što putovanje završi, otac i sin rastaju se na aerodromu, u žurbi, i postaje jasno kako je najvažnije (ipak) ostalo neizgovoreno: Sine, došao sam napokon da te oslobodim sebe! Evo, slobodan si, idi u svoju pustinju!
U Pahuljici, Semezdin Mehmedinović suočen je sa selektivnim gubitkom pamćenja supruge kao posljedicom moždanog udara. Pahuljica asocira na krhkost njemu dragog supruginog tijela i on želi vjerovati da će se njeno sjećanje ipak vratiti jer mi nemamo snage da se borimo protiv zaborava. Nevolja nas je, kaže, svela na suštinu – na čistu ljubav! Ovo poglavlje naročito je prisno. Čini se kako je autor proniknuo u samu srž prolaznosti. Jer u prirodi svakoga od nas je da starimo, budemo bolesni i zdravi te da naposljetku umremo. Ne možemo spriječiti odvajanje od dragih ljudi i ništa ne možemo zadržati. Jedino što možemo jest prihvatiti prolaznost.
Promjena je jedina konstanta, a Semezdin Mehmedinović kroz svoju nevolju pomaže nam spoznati kako prozom nacrtanih prizora i intime ipak možemo održati svoj svijet na okupu, i to čini na jedan zaista jedinstven, a možda i neponovljiv način. Usudila bih se reći da autor duboko vjeruje da jedino što mu istinski pripada jesu njegova djela, i zato piše.
Nada Vuković